Idemo Lijevo

Dok se širom Bosne i Hercegovine dešavaju politička previranja, interne i eksterne kombinacije ko će gdje i u koje fotelje od državnog do mikroopštinskog nivoa (jer svaka fotelja zlata vrijedi!), da se nastavi postdejtonsko odumiranje države i političko uzdizanje međeda, radnici i radnice tuzlanske Dite su izveli završni desant kako bi otkatančili i odkantali dugogodišnje manipulisanje njihovim pravima na rad, normalan život i egzistenciju. 

Pokrenuli su proizvodnju sami, daleko od privatizacijskih ugovora i uprkos prijetnji koju nosi stečajna uprava i namirenje povjerilaca. Njima je očito odavno dosta igranke koja se vodila i vodi iza njihovih leđa, daleko od njihovih glasova i potreba koji nikome nisu bili bitni. Kalkulatori su radili godinama i odnosili šanse da će se pogoni Dite opet napuniti muškarcima i ženama koji su živjeli i žive za ovu fabriku i hrane svoje porodice od poštenog rada. 

Ovih dana bruje mediji i društvene mreže, diglo se dosta ljudi da ih podrži.

I ja to želim. Odrasla sam u radničkoj porodici i dobro znam šta znači živjeti i školovati se od radničke plate. Nositi kecelje ispod kojih proviruju ručno pleteni džemperi od ostataka vune i farmerke koje se nose koliko izdrže, pa i preko, bijele startasice sa tamnoplavim pertlama koje se svakog vikenda žuljaju četkom. Svi smo bili isti, i niti sam ja cijenila druge, niti su mene procjenjivali po marki koju sam nosila na sebi, nego koliko sam spremna i sposobna da učim, radim i rastem u odgovornu osobu. 

Za moga oca su postojala tri jasna pravila: štela je zabranjena stvar, niti jedan posao nije sramota i ljudi se dijele na dobre i loše, drugih podjela nema. On odavno nije živ, a njegovi zakoni su i danas validni, nikada nisu prestali da budu dio mog života.  

Odlučnost radnika i radnica tuzlanske Dite me je podsjetila na ova pravila i  stoga vjerujem u proizvode njihovih ruku. Tražiću, kupovaću i koristiću njihove proizvode i želim da ih uvijek ima dovoljno za sve tanjire, lonce, kuhinje i kupatila, za sav veš koji se u ovoj zemlji treba oprati. 

I mirisati bijelo, domaće, naše i najbolje. Da se u vijesti širom Bosne i Hercegovine vrati dio koji će govoriti o proizvodnji, fabrikama u koje svaki dan odlaze, redovno rade i primaju platu žene i muškarci, rastu bruto društvenog proizvoda, izvozu proizvoda koje su napravili. O običnim ljudima koji rade i čija se radnička prava žive u stvarnosti. Ove druge, koji se godinama prebrojavaju i ne mare ni za šta drugo osim toga koliko je dubok njihov vlastiti džep, da u njega što više stane, znam sve.  

I ne želim više slušati njihove priče. Dosta je. 

Sa druge strane Evrope, Manuela Carmena i Adu Colau, dvije žene kojima je važno da građanke i građani osjete normalan život, su položile zakletve i postale gradonačelnice Madrida i Barselone. Prva dugogodišnja sutkinja, izjavila je da želi slušati glasove običnih ljudi, koji ne koriste kitnjaste titule kako bi razgovarali sa gradskom upravom. Druga, dugogodišnja aktivistkinja protiv deložacija radnika čiji su domovi opterećeni hipotekama najavljuje borbu za njihovo zaustavljanje, uspostaviti standarde minimalnih mjesečnih plata, smanjiti troškove komunalnih usluga, smanjiti u gradskoj administraciji. I još mnogo toga.  

Njima je dosta elita koje lagodno žive na brežuljcima, u skrivenim komšilucima u kojima se ne čuje buka grada i autobusa. Oni svoje povlastice multipliciraju svakodnevno i žive jeftino na račun bezobrazno skupih života onih kojima sistemski rezači svakodnevno isključuju struju, vodu, plin, i izbacuju ih na ulicu, jer uplata rate nije legla na banku. 

Elite namiruju sebe, veoma precizno, a svima ostalima, kako bude. I ako bude. Nema u tome nikakve razlike između njih i fantoma sa bosanskohercegovačkih Beverly Hillova.  

Podržite radnike i radnice tuzlanske Dite i kupujte ono što proizvedu. Jer oni i one su vi. 

Ja toliko.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Ne osvrćite se, drugarice

Gotovo pune dvije godine dva puta sedmično se družim sa dvije djevojčice na pragu puberteta. Ja njima pomažem da savladaju engleski jezik, a one sa mnom dijele sve što im na um padne. Ponekad im je strahovito dosadno, kolutaju očima na pridjeve, određene i neodređene članove, pravila u pisanju i druge nezanimljive pojedinosti.

Onda se desi da jedna od njih, iz čista mira, krene da izvodi salta preko kauča, fotelja i završi natrag na stolici zadihana i nasmijana, spremna da nauči nove riječi ili završi zadaću. Druga je mirnija tipa, i dosadu između zadataka koje im smišljam liječi crtanjem mini anime stripova koji su prava mala umjetnička djela. Prva odlučno kaže da želi biti naučnica, jer je privlači priroda, izumi, i sva moguća svjetska čuda. Druga se premišlja da bude slikarica, dizajnerica ili arhitektica, bilo šta u čemu će moći uživati u svom crtačkom talentu.
U svom svijetu, one su ravnopravne i najbolje su drugarice. Štite jedna drugu po svaku cijenu i uživaju u druženju i različitosti vlastitih karaktera. Meni je svaki susret sa njima avantura i osjećam se povlašteno što me povremeno puste u krug koji je samo njima vidljiv i poznat do kraja. Nisu baš sve tajne koje su mi rekle za vaše oči, ali neke od njih mogu i podijeliti.

U interesu pravde.

Prije nekoliko dana smo, nekako između ponavljanja običnog prezenta i čitanja priče o curama koje rade predstavu o gusarima, započele razgovor o događajima u školi. Prva kaže: ''Mene strahovito ljuti kada dječaci iz razreda nju zovu ćoro. Ona nosi naočale od prvog razreda i nema veze što u razredu imaju još dva dječaka koji dijele njenu muku. U cijeloj školi ima ih još gomila. Oni su kul, jer su muški. Niko živ ih zbog naočara ne zeza. Ali njene naočale su razlog što misle i govore joj da je spora, nesposobna da kvalitetno izbjegne loptu kada igramo između dvije vatre. Jednom smo na času fizičkog trebali preskakati naslagane strunjače. Kada je došao red na nju, skinula je i predala mi cvike i zatrčala se iz sve snage. Ali kad je došla do strunjača, ukopala se na mjestu. 

Prestrašeno se osvrnula na red iza sebe i tiho rekla - Ja ništa ne vidim...Ne znam da li mi je teže palo to što su se, gotovo svi u fiskulturnoj sali, počeli strašno smijati ili to što sam bila nemoćna da joj pomognem. Da sam kako mogla, obuhvatila bi ih sve jednom rukom i lansirala u svemir daleko, daleko, da ne čujem njihov zli smijeh koji je odjekivao kao oluja. A učiteljica nezainteresovano stoji sa strane, stišava galamu i ne pomišlja da kaže nešto. Bilo šta! Ona izgleda nije nikada bila djevojčica, to je jedino što mi pada na pamet. Možda je bila sa one druge strane, gdje su uobražene i popularne koje sve najbolje imaju, sve znaju i svi ih obožavaju. A njima niko ne treba. Baš niko.''
Ćutimo sve tri zavjerenički, pognutih glava i gutamo tešku muku koja kruži po prostoriji, od jedne, preko druge, do treće.

Druga iznenada prekida tišinu, pa kaže: ''Ja nju branim kada je zezaju zbog fudbala. Njoj je fudbal super i obožava ga od kad je prohodala, znam to. Vječito se gurala u tim, bez obzira na sva odbacivanja, ignorisanje i ismijavanje. Šta je puta bila poderanih koljena ali to njoj ništa ne smeta. Malo obriše maramicom ako ima, digne se i nastavi dalje. Nedavno su saznali da je počela da ide na one prave treninge i odmah je krenula pilana. Ajoooj žensko pa igra fudbal, kome ćeš suknje i haljine prebaciti, sad ti više ne trebaju. Nije ni čudo što ti grudi još ne rastu, nit’ si žensko, nit’ si muško, neće ti vala ni narasti nastaviš li tako. Nisi ti više djevojčica, bolje ti je odmah kreni u muški wc, a možda će ti i brkovi i malje po grudima početi rasti, tako prolaze muškarače. Ona je jača od mene. Sve to ignoriše, samo im se nasmije u lice i ponekad i isplazi jezik, ako je uvreda bila naročito teška. Njena ljubav prema fudbalu je jača od njihovih jezika i nikada je nisu pokolebali. Zbog toga, baš zbog toga što je takva kakva je, ona mi je najbolja drugarica.“
Gledaju se užarenih očiju, mene više i ne primjećuju. Ne znam da li cakle suze ili prkos, ali znam da sam prisustvovala nečem golemom, većem od svih nedaća koje su mi ispričale. Razmišljam o tome kako sam bila nekome ista takva drugarica i kako se to drugarstvo istopilo negdje tokom i nakon srednje škole. Ali nije važno, bilo ga je i danas mi se vratilo za stolom sa dvije klinke koje nisu više nikako male.
Hvala vam drugarice. Niste vi spore, nesposobne cvikerašice i muškarače sa nevidljivim brkovima. Vi ćete sve to ispod miške i brzinom svjetlosti prešišati.
Njima će ostati mudrovanje preslikano iz roditeljskih nenapisanih dnevnika i osjećaj da su izgubili priliku.
Ne osvrćite se. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba