Mizoginija se (ne) zove imenom tvojim

Ovih dana se u Rusiji vodila prilično glasna javna rasprava o maloljetničkim brakovima, provocirana slučajem sredovječnog šefa policije iz Čečenije koji, kao drugu ženu, uzima sedamnaestogodišnju djevojku. Poligamija je u Rusiji zabranjena, kao i stupanje maloljetne osobe u brak, i iz medijskog pisanja nije baš najasnije da li je ovaj brak i zakonski verifikovao ili je, gospodin policajac, samo uzeo maloljetnu djevojku i doveo je kući kao svoju drugu suprugu.

I dok se mediji u Rusiji i drugim zemljama bave uobičajenim „sočnim“ detaljima slučaja, Pavel Aštakov, Ombudsman za djecu Rusije, političar, advokat i javna persona koja obožava reflektore koristi priliku da javnosti ukaže na mjesto žena u ruskoj tradiciji i prirodnosti udaje djevojčica. On ide i korak dalje afirmativno nazivajući ozbiljan problem kršenja prava djeteta i zakona emancipatorskim i rezultatom seksualne zrelosti djevojčica u regiji Kavkaza.

„Bog je stvorio ženu da je možemo voljeti, braniti je, brinuti se za nju i veličati je,“ kaže Aštakov, nakon niza mizoginih uvreda kojima je opravdavao ranu udaju čečenskih žena jer se rano „smežuraju“ pa se moraju ranije i udavati. 

Nikada se neću navići na činjenicu da mnogi političari posmatraju žene kao komad namještaja koji se treba i mora prilagođavati potrebama muškaraca. Tu potrebu da se žena ponizi, objektivizira, kritikuje, usmjerava, uči pravilnom ponašanju i na kraju ustoliči na imaginarni tron na kojem je njeno samo da hibernira dok ne zatreba za sve moguće i nemoguće uloge koje joj „prirodno“ dodjeljuju oni koji je tim komadom i smatraju. 

Još mi je strašnije kada političar na odgovornoj funkciji sa koje treba da promoviše i osigura primjenu zakona i zaštiti ljudska prava otvoreno ili skriveno opravdava i podstiče njihovo kršenje, kao što je to učinio Aštakov. 

Nisam zaboravila, niti ću zaboraviti poruku koju je 2009. godine, tokom rasprave o Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH javno poslao Muharem Serbezovski, tadašnji predsjednik Komisije za ljudska prava u Parlamentu Federacije BiH, da žena koja dobije šamar zaboravi da ga je ona uzrokovala.

Brojna su javna lamentiranja o ukorjenjenoj patrijarhalnoj tradiciji, moralnim vrijednostima, i ostalim preprekama koje politički i društveno predano rade na održavanju normalnosti otvorenog nasilja. Naši su političari toliko dobri u zataškavanju problema i slijeganju ramenima na nasilje protiv žena svih uzrasta, ne bave se, niti se brinu za njegove uzroke ili posljedice, već uhodanom rutom guraju svoje zatvorene i neminovne teorije nužne prihvatljivosti – eto šta ćemo, tako nam je od birvaktile, vijekovima smo tradicionalni i to sad niko odštemati ne može. Samo ćemo nove slojeve dodavati, možemo ih malo i pofarbati kakvim zakonom ili politikom, pa će se onako, naoko, ljudski i lijepo uklopiti i izgledati. Kad nas god ko upita da se izjasnimo, mi ćemo žene slaviti i u zvijezde okivati, sve ćemo pozitivno govoriti, niko nas za to osuditi ne može, zar ne? Nismo mi antiprotivni, samo smo nemoćni da odkantamo problem, koji, ako ćemo pravo i pošteno i nije problem nas ljudi, već ženski. 

Neka se one uklope malo, strpe se, pa polako, laganica. 

Nema suštinske razlike između Pavela Aštakova, ruskog državnog branitelja djece i nasmijanih likova muške političke elite Bosne i Hercegovine. Oni koordinirano rade za istu stvar, ponavljaju svoje mantre o ženama i nemaju potrebe izmišljati nove priče, kada i ove stare savršeno piju vode.

U paralelnom svijetu, više od sedam stotina miliona djevojčica širom svijeta se prisilno udaje u dječijem uzrastu, barem tako kaže UNICEF. U Bosni i Hercegovini se, osim statističke evidencije i formalne zakonske zabrane stupanja u brak maloljetnih osoba, ne čini gotovo ništa kako bi se zaštitile maloljetne djevojke od prisilne udaje ili vanbračnih zajednica sa mnogo starijim muškarcima. Ove teme nisu dio formalnog obrazovnog sistema, kako mladih tako i njihovih roditelja, i po svemu sudeći neće još dugo ni biti. 

Žene, djevojke i djevojčice se i dalje posmatraju kao glavni krivci sistema koji prećutno ili otvoreno odobrava nasilje, objektiviziranje žena svih uzrasta i čuva mizoginiju kao zjenicu oka svoga. 

I kad sam pomislila da će ovo biti kraj moje današnje kolumne, pročitam vijest o napadima i uvredama dvojice javnih funkcionera iz Drvara, koji su iskoristili svoje pozicije i putem emisije „Otvoreno“ na Radio Drvaru aktivistkinjama lokalnog udruženja „Lasta“ poručili da su svrake nepismene, neobrazovane, „one koje školu završavaju u četrdesetoj godini“ i druge mizogine poslastice. A tražile su od njih informacije o projektu obnove lokalne bolnice.

Znate zašto gospoda funkcioneri to rade? Jer znaju da će građanke i građani ćutati, i da će javnost za dva dana zaboraviti. 

Nemojte zaboraviti i ne opraštajte, jer sutra kad vi budete meta mizoginije, suočićete se ćutanjem koje će vas zaboljeti. 

Šta ćete onda učiniti?

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

Banjalučki park mira

U banjalučkim Nezavisnim novinama osvanula je vijest o njihovoj inicijativi da se na gradskoj zelenoj površini Univerzitetskog centra kod Venecija mosta uredi Park Mira. Prema njihovom pisanju, ideju su podržale ambasade Njemačke i Poljske u BiH, kao i ključne institucije u gradu i sa entitetskog nivoa - Gradska uprava Banja Luke, Univerzitet Banja Luka, Narodna skupština Republike Srpske.


Akciju je podržala i Kompanija Tamaris koja se već dugi niz godina bavi održavanjem zelenih površina u Banja Luci. Svi su složni da će ovaj park doprinijeti promociji Banja Luke kao administrativnog centra u kojem su smještene gotovo sve važne entitetske i neke od državnih institucija. Ideja je takođe da, po ugledu na druge evropske zemlje, u ovom parku zvaničnici i važne ličnosti svake godine sade drvo koje će biti posvećeno miru.

Milina mi je o ovome čitati. Rodila sam se i gotovo sve svoje godine do sada sam provela u Banja Luci. Imam dovoljno godina da pamtim poljane oko Vrbasa u Boriku, i zelene površine po cijelom gradu, raskošne aleje lipa i kestenova, čije sam blistave i krupne plodove kao dijete vječito skupljala sa drugaricama i kesama vukla kući. Na poljani kraj univerzitetske zgrade, moja mati je godinama brala divlje, krupne margarete i govorila kako su tu najbolje i najljepše. Sjećam se dobro i Picinog parka, u kojem sam se nebrojeno puta igrala, i raskošnih aleja u Rosuljama, naselju u kojem mi je živjela baka i odrastao otac. 

Mnoge od ovih divota su netragom nestale. Zamijenile su ih metalne pijace, blokovi stambenih zgrada u kojima se milimetrima brižljivo mjerilo i još uvijek mjeri zelenilo. Lipe i kestenovi su ustupili mjesto betonskim saksijama u kojima slabo šta raste osim korova. Urbanistički planovi su se mijenjali i još uvijek se mijenjaju ekspresnom brzinom, kako bi gradski donosioci odluka udovoljili interesima kapitala i ulaganja, administrativnim potrebama, i ko zna još kakvim potrebama. Umjesto pogleda na zelenilo, veliki broj građanki i građana ovog grada su, gotovo preko noći, počeli da gledaju u frižidere, tanjire i spavaće sobe svojih komšija, slušaju porodične diskusije i prate razvoj „situacije“, prate smjenjivanje ljubavi i sočnih psovki. Parkinzi takođe niču shodno potrebama voznih parkova onih velikih i onih malo manjih. Buja beton, staklo i egzotično minimalističko drveće na sve strane. Vodoskok na kružnom toku, blješti metalni park za djecu.

Samo moderno

Sve je drugačije i nekome vjerovatno lijepše. Nestaje mi moj rodni grad pred očima, a raste nečiji tuđi, užareni, izobličeni. U njemu sada moram dobro razmisliti gdje ću otići uživati u prirodi, ali bez problema mogu pronaći mjesto gdje ću se kladiti i kockati. Getoizirani su besplatni prostori slobodnog zraka, zelenila i prirode u kojima nema kafane i barem nekoliko kladionica.
Mir koji mi treba, kao i svakom stanovniku i stanovnici Banja Luke, od rođenja pa do staračkog štapa će se simbolično ograničiti na Park Mira kod banjalučkog Univerziteta i komadić obale Vrbasa koja mu je u neposrednom komšiluku. Dobro je to. Ali nama treba više. Preko dvjesto hiljada duša moraju imati slobodu od prioriteta administrativne promocije mira, moraju ga moći osjetiti očima, tijelom, umom, učestovati u njemu djelom, graditi ga zajedno sa svojim komšijama i komšinicama, svaki dan i neprestano.
Lijepo je što će značajne persone svake godine uslikati svoj performans mira sa lopatom u ruci, sadnjom po jednog stabla. Vratiće se te iste persone brzinom svjetlosti svojim kalkulacijama na koliko bespotrebnog i neprofitnog zelenila na drugom kraju grada još može stati zgradica dvije, koja bankica, poslovni centrić, hotelčić, pumpica, i ostale unosne građevine o kojima ni ja a ni drugi ljudi koji žive Banju Luku nemaju pojma, sve dok ranom zorom jednoga dana ne osvane tabla i buldožeri.

Izgradite nam banjalučki Park Mira

Ja vas, eto, javno molim, da se ne predomislite za par godina, kao što ste onomad predomislili i uništili Picin Park, nasilno i bez ikakvog sluha za zahtijeve žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji su od vas mjesecima tražili da ga ostavite na miru jer nam je bio potreban.  

Mir nije administracija.

On je nešto sasvim drugo i ne može se promotivno ograničiti na kocku slobode koju ste okolčili svojom idejom. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba