24.4.15.

Dok Nas Smrt Ne Rastavi

Prije tri dana Univerzitet Kolumbija u Njujorku koji rukovodi dodjelom Pulicerove nagrade od njenog uspostavljanja 1917. godine je objavio dobitnike za 2015. godinu. 

Među novinarskim nagradama, izdvaja se Post i Kurijer iz Čarlstona u Južnoj Karolini, koji je nagrađen Pulicerom za specijalni izvještaj o nasilju u porodici prema ženama u ovoj američkoj državi. 
Izvještaj sam pročitala od početka do kraja, i pogledala video poruke žena i muškaraca koji govore o bespomoćnosti i strahotama nasilja, kao i neefikasnim zakonima i veoma blagim kaznama za počinioce nasilja, koje je gotovo nemoguće promijeniti. Južna Karolina je na mjestu broj jedan u Sjedinjenim Američkim Državama po broju ubistava žena u porodici i partnerskim vezama. 

U posljednjih desetak godina, 300 žena su ubijene od strane svojih supružnika, bivših supružnika, vjerenika i partnera. Na mapi Južne Karoline, koja ukazuje na mjesta gdje su se ubistva žena dogodila, gotovo da nema mjesta koji nije označen crvenom bojom, a izvještaj takođe ukazuje da se u ovoj državi godišnje prijavi preko 36 hiljada slučajeva nasilja u porodici prema ženama. 

Južna Karolina ima 18 sigurnih kuća za žene i djecu koji su preživjeli nasilje u porodici, što ni blizu nije dovoljno da odgovori na potrebe osiguravanja sigurnog skloništa, podrške u rehabilitaciji i bezbjednog i održivog izlaza iz začaranog kruga nasilja. 
Osim toga, postojeće sigurne kuće primaju minimalnu finansijsku podršku iz javnih budžeta, i ona se godinama ne mjenja, uprkos tome što stopa nasilja u porodici i ubistava koji su njegova direktna posljedica vrtoglavo i kontinuirano raste iz godine u godinu. 

Kao direktna posljedica, samo u periodu od 2012-te do 2013-te, za 360 žena je odbijen smještaj u sigurnoj kući zbog nedostatka prostora. 

Zakoni Južne Karoline kažu da nakon prve prijave nasilja u porodici, počinilac nasilja može dobiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 dana. Ovo pravilo se takođe godinama ne mijenja, iako ženske organizacije koje vode sigurne kuće i pružaju podršku i pomoć ženama i djeci koji su preživjeli nasilje godinama traže pooštravanje kazni za počinioce, strožiju kontrolu dostupnosti oružja, stvarnu primjenu i efikasnu kontrolu nad primjenom zaštitnih mjera kojim bi se počinioci nasilja prisilili da prođu kroz časove kontrole bijesa i psihosocijalni tretman, kao i kontrolu nad mjerama zabrane pristupa ženama koje su preživjele nasilje.
Sve zakonodavne inicijative su propale, jer unutar sistema postoji snažan lobi koji ne odstupa od principa zaštite neprikosnovenih prava muškaraca koji slobodno nabavljaju, nose i koriste oružje na svakom koraku. 

Osim toga, osnovni argument kojim zakonodavci, među kojima ima i advokata, štite prava počinilaca nasilja jeste odbijanje strožijeg kažnjavanja i “bespotrebnog” zadržavanja u pritvoru na duže vrijeme, kada je, po njima, u većini slučajeva moguće održati porodicu na okupu i spriječiti krvoproliće.  Oni kritikuju ženske organizacije koje vode sigurne kuće da kroz problem nasilja u porodici i svakodnevna ubistva žena, žele, u stvari, da ograniče prava građana da imaju slobodan pristup oružju.

Među njima ima i onih koji ne zatvaraju oči pred nekontrolisanim zlostavljanjem, premlaćivanjem i ubistvima žena, i koji redovno posjećuju memorijalne skupove na kojima se govori o ženama žrtvama, međutim, njihovi glasovi su usamljeni i očito nisu dovoljni da promjene sistem koji štiti patrijarhat, profit od prodaje oružja i štedi na prijeko potrebnim servisima koji svakodnevno spašavaju živote žena. 

Zvuči poznato?

Male su razlike između apsurdnog sistema Južne Karoline koji niti spriječava niti suzbija nasilje prema ženama u porodici i trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini.
Prema izvještajima medijskih crnih hronika, od početka 2015-te do danas, u Bosni i Hercegovini su ubijene četiri žene. Zorica Knežević je ubijena 5. januara u Tesliću, bombom koju je aktivirao njen bivši partner. U februaru je ubijena Jasmina Koričić, advokatica iz Bihaća, bombom koju je ubica postavio na vrata njene advokatske kancelarije. 
U martu je Tatjanu Đurić iz Teslića kuhinjskim nožem na smrt izbo njen suprug. Ne zna se da li je preživjela Milka Mirković, osamdesetogodišnja starica iz Banja Luke koju je nožem izbo njen sin početkom marta. Prije desetak dana, Firzetu Bodven Halkić je u Sarajevu iz službenog pištolja ubio njen partner. 

Kako će se ovaj niz nastaviti, ne znam. 

Ujednačenih statističkih podataka o ubistvima i nasilju prema ženama u Bosni i Hercegovini još uvijek nema. I tako godinama. To govori o činjenici da se ovaj problem ne smatra važnim i prioritetnim, iako je Bosna i Hercegovina prije gotovo dvije godine ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici koja traži akciju, a ne slijeganje ramenima i šutnju. 

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske se ovih dana ponovo mijenja, kako bi se uskladio sa Zakonom o prekršajima. I u njemu i dalje stoji mogućnost prekršajnog, dakle blažeg kažnjavanja počinioca za nasilje u porodici. Sudije širom Bosne i Hercegovine u obrazloženjima uslovnih osuda za nasilje u porodici i dalje pišu olakšavajuću okolnost da je počinilac nasilja u porodici porodičan čovjek. 

Bosna i Hercegovina ide putem koji nas vodi u haos Južne Karoline, jer sistemski i godinama zanemarujemo problem. Za nas on ne postoji. Jasne statistike nema, stvarne prevencije nema.  Za nas je nasilje još uvijek incident, događaj, porodična tragedija. I tu je tačka. 

Oružja na ulicama i u domovima ne manjka. Dok nas smrt ne rastavi. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

2.4.15.

Kako uštedjeti na djeci (na sto načina)

Djeca u Bosni i Hercegovini su prioritet svima. Kao u priči imamo zakona, okvirnih državnih strategija, entitetskih strateških planova, akcionih planova, protokola i drugih dokumenata koji se direktno bave obavezujućim javnim politikama usmjerenim na osiguravanje i unapređenje zaštite djece u oblasti zdravlja, socijalne zaštite, obrazovanja, zaštite od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, stigmatizacije djece koja pripadaju ranjivim kategorijama, zaštite i razvoja porodice i drugih prioritetnih pitanja.


U osnovi, svi ovi dokumenti se pozivaju na UN Konvenciju o pravima djeteta iz 1989.g. koju je BiH ugradila u Ustav kao dio direktno primjenjivog međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava. Ombudsman za ljudska prava u BiH ima Odjel za djecu koji se bavi zaštitom prava i sloboda djece, naročito ranjivih kategorija, i što je važno zaprima i donosi odluke po žalbama zbog kršenja prava i sloboda djece. U Republici Srpskoj postoji Ombudsman za djecu, institucija koja takođe prima i odlučuje po žalbama, te prati povrede prava i interesa djeteta. 

Formalno je tako.

U stvarnosti, roditelji širom ove naše, fantastično regulisane zemlje, svakodnevno se suočavaju sa nemogućnošću da svom djetetu osiguraju zaštitu njegovih ili njenih prava i sloboda. Prisiljeni su da djecu  uklapaju u većinske običajne norme, kako ih ne bi povrijedili, izdvojili, diskriminisali i obilježili za sva vremena. Živimo u vrijeme kada su u manjini djeca rođena u idealnim uslovima, da mogu živjeti slobodna i uživati svoja prava bez ograničenja. Dio sam ovog sistema koji me prisiljava na kompromise, marginalizuje potrebe mog djeteta i slabo me šta pita. Nisam u mjerilima poželjnog društvenog obrasca jer sam samostalna majka i više puta sam bila u prilici da žmirim na neosjetljivost institucija, počevši od prvog dana kada sam rodila kćer i, za potrebe statističkog evidentiranja, bila unakrsno ispitivana o svom bračnom statusu i namjerama za udaju. Svjesna sam da oko mene živi mnogo žena i muškaraca koji nose svoje roditeljsko breme i čija su djeca uskraćena za mnogo toga.
 
Stoga mi, svaki put kad se suočim sa živim zidom branitelja i braniteljica državne kase, koji se neumoljivo i revnosno takmiče da uštede na djeci, kroz glavu prolazi ona konvencijska mantra „Svako dijete, bez obzira na rasu, boju, jezik, religiju, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinski status, onesposobljenje, rođenje ili bilo koji drugi status .....“  Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika koji slažu djecu na kamaru, važu koliko košta, i kalkulišu ekstra pe de ve formule gdje sam ja tu.  Uvijek i iznova naivno pomislim da bi dobrobit dijeteta trebao biti prvi i jedini motiv. 

Ovih dana u Banjaluci se gradska vlast bavi Programom mjera za povećanje prihoda u budžetu grada i dosjetili su se da ukinu, odnosno smanje, subvencije za korisnike Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje. Planirana je suma od 400.000 KM koja bi se trebala zadržati u gradskoj kasi ukidanjem povlaštene cijene boravka djece iz višečlanih porodica i ratnih vojnih invalida od prve do šeste kategorije. Ovi prvi će izgubiti pravo na povlaštenu cijenu ukoliko im nije potrebno, što će se, predpostavljam, dokazivati potvrdama o prihodima roditelja i njihovom imovinskom statusu, dok će se od drugih tražiti obnove potvrda o statusu RVI. 

U isto vrijeme čitam da će se na održavanje gradskog zelenila u Banjaluci iz gradskog budžeta ove godine potrošiti 1,4 miliona KM. Odmah se sjetim vrtića u koji je išla moja kćer, u kojem, po riječima njene tete, preko dvadeset godina djeca umjesto klackalica imaju samo postolje na kojem bi one trebale biti. I svakodnevnog prikupljanja novca od roditelja da se kupi klima uređaj, CD plejer, DVD, pribor za rad, toalet papir, papirni ubrusi... Dalje možete dodati sami, spisak je nesumnjivo podugačak. 
Ove uporedne vijesti naprosto vrište kako uštedjeti na djeci na sto načina, i učiniti očima ljepotu gledajući u maćuhice, ružičnjake i saksije pelargonija na nasumično razbacanim cvijetnim kupolama po centru grada. Travnjaci u centru krajiške ljepotice. Mame i tate topite se od miline, koga briga što nemate para za platiti punu cijenu vrtića. I vi ostali, vas preko dvije hiljade, koji godinama čekate na to da vam dijete osjeti šta znači predškolsko obrazovanje i boravak sa vršnjacima i vršnjakinjama u ranoj dobi, socijalizacija, priprema za školu, i sve ostale trice i kučine shvatite da je imidž grada najvažniji i na njemu se ne treba nipošto štedjeti, dok su vaša djeca uvijek i iznova samo vaša briga.

I ko vas, bolan, šiša!?! Navaljujete na jadne lokalne službenike i službenice koji jedini znaju šta je kriza i recesija, i bahatite se sa vašom djecom i njihovim potrebama nemilice. A naravno nemate pojma da djeca nisu nivo lokalne politike. Zbog toga se vi, štampači djece, svi zajedno, obratite vašim entitetima i državi koji su vam sve to lijepo obećali! 

I tako ukrug.  Oni gore pišu bajke, a oni dole štede. Mi ćutimo i zbunjeno gledamo gdje ćemo sa sobom i sa djecom u koju se svi redom zaklinju. I koju isti ti, lokalni prikupljači poreza, grle za praznike i razne manifestacije smješeći se u kamere za potrebe centralnog dnevnika.  Samo vi štedite na djeci, vratiće vam se. U to sumnje nema. Sve dođe na naplatu. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba