23.1.15.

Ultra patrijarhat bosanskohercegovačkog stila



Prošle sedmice u posjetu Bosni i Hercegovini, tačnije njenim političkim liderima, došli su Philip Hammond i Frank-Walter Steinmeier, ministri za vanjske poslove Velike Britanije i Njemačke. Osnovni zadatak im je bio oživiti reforme koje BiH mora provesti ukoliko želi postati članica Evropske unije. Na fotografiji nakon sastanka koja je osvanula u BiH medijima ukazalo se dvadeset muškaraca u gotovo identičnim odjelima i cipelama. Varijacija su bile kravate koje su prošarale crnilo i sivilo i poneke naočale. 

Gledajući fotografiju, pomislila sam kako ona odlično reflektuje stanje u našoj zemlji. 

Sivo alternativa crnom, s apsolutnom vladavinom patrijarhata koji ne dozvoljava da o reformama u ovoj zemlji odlučuje bilo ko osim ljudi koji su nebrojeno puta do sada pokazali da se o gotovo ničemu ne mogu dogovoriti, osim o tome da ženama nema mjesta iza crta koje su povukli. To je zaista jedina stvar u kojoj su već godinama složni, nijednog glasa protiv. Zakone su usvojili na način da ih ničim ne obavezuju, osim deklarativnim izjavama da žena treba biti među njima, a u stvarnosti su već dvadeset godina solidarni u tome da poneke žene i mogu dogurati na rukovodeće pozicije, ali da se niti jedna ne treba naći među njima. 

A i zašto bi? Lideri četrnaest parlamentarnih političkih stranaka i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine koje je već dvadeset godina isključivo muško se odlično provode sami sa sobom, na grupnim sesijama sa inostranim diplomatama evropskih zemalja u kojima su žene već odavno probile staklene plafone i uspješno vode politike ne samo svojih zemalja, već odlučuju i u okviru Evropske unije koja je nama daleko, daleko, i vrata joj se ne naziru. I nije naše političke lidere sramota, niti vide dobre prakse država sa ženama na liderskim pozicijama, koje usprkos recesiji održavaju ekonomsku stabilnost i rast bruto društvenog proizvoda. 

Dok razvojne politike ovih zemalja već godinama planiraju i provode mjere pozitivne akcije i uključuju žene u sve strukture upravljanja i odlučivanja, lideri Bosne i Hercegovine su očito zadovoljni time što nezaposlenost raste, ekonomskog razvoja nema, a žene besplatno na svojim leđima nose teret nepostojeće sistemske socijalne brige za djecu, stare, bolesne, sve u sklopu svoje jedine priznate rodne uloge. Naravno da ne postoji jasna računica koliko su žene Bosne i Hercegovine, svojim besplatnim radom, održale privid dobrog, domaćinskog života u ovoj zemlji.

Ja ne tvrdim da će se svi naši problemi instantno riješiti ukoliko bi se, trenutno samo čudom, žene našle na mjestima onih koji danas odlučuju o nejasnim principima, nadležnostima, okvirnim izjavama, evropskom putu Bosne i Hercegovine i „otvorenom prozoru za BiH“ o kojem su dvojica inostranih diplomata mantrali prošle sedmice u Sarajevu. To nije moguće upravo iz razloga što se politike unapređenja učešća žena u političkom odlučivanju već dvije decenije gotovo ne pomjeraju s mjesta. 

Naš je ultra patrijarhat odavno patentiran i postao je normalno političko stanje. 

Čitajući izjave Philipa Hammonda i Franka-Walter Steinmeiera, koji se nasmiješeni rukuju jedan s drugim i sa svakim od preostale osamnaestorice pojedinačno, ne mogu da povjerujem u optimizam i novi početak koji nude Bosni i Hercegovini, i iskreno se pitam da li i oni u njega vjeruju gledajući muške političke elitiste koji ne daju nikome ispred sebe. Meni se taj optimizam i novi početak ne čini ništa realnijim od bajki koje se čitaju djeci pred spavanje. Naša, bosanskohercegovačka politička realnost je odavno zaspala i ove bajke odlaze u vjetar.  

Istina je, kako kažu diplomate, da se „ljudi u Bosni i Hercegovini ne razlikuju od ljudi u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.“ 

Vjerujem da ovo važi samo za obične građanke i građane. Ne i za političare kojima je više stalo do rotacione signalizacije na vozilima kojima jezde na svoje muški važne sesije, nego do odgovornosti koje imaju prema svakom od nas pojedinačno, i svima nama zajedno. 

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba

9.1.15.

Ženski autobusi boje roza

U Nepalu, kao i u našoj zemlji, ne postoji pouzdana zvanična statistika o različitim oblicima nasilja protiv žena. Međutim, procjene ukazuju da je veliki broj žena izložen nasilju u porodici, na ulici, svakodnevno, i da se ove vrste nasilja običajno i društveno tolerišu i opravdavaju. Reakcije vladinih institucija su mlake ili izostanu, osim u slučajevima kada se radi o teškim slučajevima grupnih silovanja žena koja rezultiraju ubistvima i provociraju snažne javne osude, te je tada i pravosuđe prisiljeno reagovati radi očuvanja privida vladavine prava. Programi usmjereni na sprečavanje nasilja protiv žena su rijetki i vlasti ih u praksi u velikoj mjeri izbjegavaju, jer su skupi i traže dugotrajno, sistemsko i sistematsko angažovanje svih društvenih i javnih institucija. Osim toga, ovi programi nisu prioritetni, jer zaštita ženskih ljudskih prava, naročito prava na bezbjednost, uključujući policijsku i pravosudnu zaštitu nisu prepoznata kao važna.

U pokušaju da spriječe seksualno uznemiravanje i nasilje protiv žena koje koriste javni prevoz, vlasti Nepala su početkom ove godine u glavnom gradu Katmanduu uvele četiri mini autobusa samo za žene. U martu 2014. godine, četiri autobusa obojena u roze (a kako bi ih drugačije žene prepoznale?!) su takođe počela da saobraćaju ulicama Islamabada, glavnog grada Pakistana. Turska već duže vrijeme razmatra uvođenje roze autobusa samo za žene, za šta su 2012. godine konzervativne političke aktivistkinje vodile kampanju i prikupile više od 60.000 potpisa. Informacija o tome da li je strategija segregisanog javnog prevoza samo za žene u Pakistanu dovela do smanjenja nasilja nema. 

Mini autobusi u Katmanduu su počeli da saobraćaju od sedam ujutro do sedam naveče na najprometnijim relacijama i voze žene u školu, na posao, na pijacu, gdje god im je volja. Vlasti kažu da je ovo testna faza, te da će uvesti još autobusa, ukoliko se za to ukaže potreba. Četiri mini autobusa s maksimalno šezdesetak sjedišta, na regiju koja, prema posljednjem popisu iz 2011. godine ima više od milion i po stanovnika i među njima preko 50 posto žena. Čini mi se da je računica prilično jasna
 
Nema sumnje da najnovija strategija predstavlja samo kap u moru i da će kao takva donijeti samo privid sigurnosti za žene u ovoj južnoazijskoj zemlji. Mini autobuse kao oaze ženske sigurnosti voze muškarci, jer vozačica nema, a samo jedan autobus ima kondukterku. Žene koje ne stanu u ova, posebna sredstva javnog prevoza, će nastaviti da se voze redovnim autobuskim linijama. One će i dalje biti izložene svakodnevnim poniženjima, zlostavljanjima i napadima. 

One će nesumnjivo i platiti danak revolucionarne segregacije žena radi njihove sopstvene bezbjednosti i dobra,  jer će njihova vožnja regularnim linijama biti tumačena kao poziv na seksualni kontakt, pristanak na nasilje. Šta kažeš?! Dobile su svoju roze privilegiju i one se i dalje usuđuju koristiti muške javne točkove?! Moraju biti kažnjene. Jer, kako drugačije reagovati na te, kršiteljice novih pravila koja su im dala slobodu da budu odvojene od muških očiju, da ne mame svojim disanjem i postojanjem. 

Bez obzira na radost nepalskih žena zbog ove iznenadne privilegije, veoma brzo će postati jasno da one sa četiri mini autobusa nisu dobile ništa drugo osim krivice za nasilje koje nisu tražile. Njihova segregisana bezbjednost je ovim podređena nemoći kontrolisanja i kažnjavanja muškog nasilja, čije je pravo na žensko meso koje se usudi postojati ovim potvrđeno. Muškarci koji uzrokuju nasilje su potapšani po ramenu i amnestirani od krivice, njihovi nasilni porivi nisu ničim kontrolisani, niti im je ukazano da nasilje koje vrše neće biti tolerisano. Njihova neograničena moć nad ljudskim pravima žena je ovim samo još više potvrđena, istaknuta kao pravilo koje ne traži kazne. 

Jasno je da su četiri autobusa mnogo, mnogo jeftinija od obrazovnih programa u okviru kojih će dječaci i djevojčice, ali i odrasli muškarci i žene učiti o ravnopravnosti kao imperativu, nasilju protiv žena kao međunarodno prepoznatom obliku kršenja ljudskih prava, te patrijarhatu koji je iznad svega i koji neprestano unazađuje i uništava društva i demokratski razvoj. Mnogo su jeftinija i od obuke policije i pravosudnih institucija da nasilje moraju spriječiti i efikasno kazniti uvijek i prema svima, bez razlike da li su u pitanju žene ili muškarci. 

Segregacija neće dati lekcije nikome, niti će omogućiti ženama da se osjećaju bezbjedno i sigurno kada iskorače iz ženskih autobusa boje roza u svijet koji ih prepoznaje kao komad ničega. Žene će nastaviti biti beznačajne sitnice čija se bezbjednost i život da jeftino kupiti. 

Javne kese se moraju odriješiti i akcije vlasti moraju usmjeriti prema uzroku nasilja a ne prema sklanjanju od očiju onih koji trpe njegove posljedice. 

Sve drugo je otvoreno licemjerje bez kraja i potvrda da žene manje vrijede jer nisu odgovarajućeg pola.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba