Džentlmenski iskoraci

Prije nešto više od sedam dana izabrana je nova Vlada Republike Srpske, pola sata nakon ponoći, i nakon maratonske sjednice Narodne skupštine. Osim premijerke Željke Cvijanović koja je kroz sitno sito dobila drugu šansu glasovima poslanika i poslanica (kao da je to uopšte bilo upitno), od šesnaest novih ministara, tri su žene. Dvije ministarke u novoj Vladi su iz starog saziva, Lejla Rešić, ministarka uprave i lokalne samouprave, i Srebrenka Golić, ministarka za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, dok je Jasmina Davidović dobila podršku kao nova ministarka porodice, omladine i sporta. 

Vlada Federacije BiH i Savjet ministara Bosne i Hercegovine će, kako izjavljuju lideri političkih stranaka koji se o tome dogovaraju, biti izabrana do kraja januara godine koja nam dolazi. Neizvjesno je ko će se u konačnici naći u ova preostala dva ključna tijela izvršne vlasti. Međutim, ono što je već sada sasvim izvjesno jeste da ni među novim ministrima u FBiH ni na državnom nivou neće biti onoliko žena koliko je potrebno da se zadovolji Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jasno propisani kriterij od 40% žena u državnim tijelima na svim nivoima organizacije vlasti. Zakon jasno kaže da spolna diskriminacija postoji ukoliko jedan od spolova nije zastupljen u ovom procentu. Jasno je i da taj jedan od spolova zbog kojeg je ova odredba i uvrštena u Zakon uvijek jesu žene. I na tome se svi napori politike i političkih lidera u Bosni i Hercegovini završavaju. 

Izvjesno je takođe da ove odredbe u državnom zakonu, usvojene prije skoro šest godina, ne vode promjenama kroz džentlmenske iskorake o kojima ovih dana govori Dragan Čović, jedan od mnogih džentlmena u BiH koji ne mari ni za šta drugo osim etničke, partijske i muške discipline. Nije on sam u ovoj igri koju nijemo prate građani i građanke u svim kutovima ove zemlje. 

Njegovi drugari, politički veterani i iskusni branitelji nacionalnih identiteta, takođe se sistematski i godinama trude da se održi spolna diskriminacija koju su poslanici i malobrojne poslanice njihovih političkih stranaka u državnom parlamentu jasno osudili, glasajući za usvajanje zakona kojeg, sasvim svjesno i direktno, niko ne poštuje. Zakon je tu, i dio je pravnog sistema i vladavine prava na koju se oni uporno i svesrdno pozivaju štiteći svoje pozicije i interese u beskonačnost i nazad. On još uvjek nije postao dio vizije jake, stabilne i prosperitetne uprave na svim nivoima, jer ni u peti nije čak niti retorički prioritet političara kojih se sve pita. 

Odavno je došlo vrijeme da se na mnogobrojna pitanja koja za sobom nosi spolna diskriminacija u Bosni i Hercegovini daju otvoreni odgovori. Da neko od džentlmena ukaže javnosti zbog čega učešće žena u političkom odlučivanju kroz vladine institucije nije ostvareno svih ovih godina, ili zašto ono ni sada nije moguće? Koje su to konkretno prepreke koje polovinu populacije sprečavaju da ravnopravno odlučuje, a ne samo im se formalno jednakopravno, to garantuje na papiru? Ukoliko vladine institucije jedne zemlje i ljudi koji sjede u njima donesu zakone, oni nesumnjivo jesu odgovorni za osiguravanje djelotvornih mehanizama i mjera za njihovu primjenu, uključujući i politike i budžetske novce koji moraju biti planirani za njihovo sprovođenje u praksi.

Odgovori u kojima se prizivaju duboko ukorjenjeni patrijarhalni stereotipi o društvenim ulogama žena i muškaraca kojima niko ne može doskočiti više nisu dovoljni, odnosno nisu ni do sada bili rješenje. Žene nisu te koje bi, kao nebrojeno puta do sada, same trebale da „se bore i izbore“ za sebe i svoje položaje, uz nijemo posmatranje sa galerije i uporno desno, centralno ili lijevo džentlmensko ponavljanje da je to ženski problem i da, uostalom, nije uopšte važno ko je kojeg pola i roda, već samo kakve su mu sposobnosti i profesionalne karakteristike i koliko mnogo i dobro može raditi. Pitanje učešća žena u političkom odlučivanju u Bosni i Hercegovini je svedeno na nivo lošeg vica, kojem su se, u početku svi smijali, a sada se na njega više niko ni ne osvrće. 

Svaki vic ima svoj rok trajanja, i kada ga uporno ponavljate, postaje izlizan kao jeftine cipele. Ja mu se nikada nisam smijala i vjerujem da je važno da žene u Bosni i Hercegovini budu u jednakoj mjeri dio sistema koji ima odgovornost da provede ustavne reforme, riješi problem nezaposlenosti, korupcije, loše socijalne i zdravstvene zaštite, rastućeg nasilja, funkcionalnog pravosuđa i policije, i svega ostalog što se godinama gomila kao lavina nad našim glavama i životima. 

Bez toga možemo samo nastaviti vjerovati džentlmenskim iskoracima koji ne polažu račune nikome.

Ili otići negdje drugdje, gdje se zakoni nikada nisu smatrali vicem i gdje se pravila jasno poštuju. Gdje ljudi žive bez katastrofalne rupe u koju svakodnevno upadaju, bez opcije izlaska.

Objavljeno na:http://www.radiosarajevo.ba

Kako odgojiti dijete, bez batina

Vaspitanje djece odavno je predmet stručnih i naučnih rasprava koje istražuju i propituju načine, odnosno metode kako roditelji (čitaj majka i otac) trebaju i moraju vaspitati svoje dijete kako bi ona ili on izrasli i stasali u fizički i mentalno zdravo, samostalno, ispravno, socijalno održivo i prihvatljivo dijete. Oni koji ovoj temi ne pristupaju nužno s naučne strane, već empirijski, u situaciji kada imaju dijete pred sobom svakodnevno, dvadeset i četiri sata, složit će se da su često frustrirani ovim teorijama i tezama koje djecu uniformišu, uzimaju kao kalup koji je, po defoltu prazan. 

Na roditeljima je zadatak da ga modeliraju slijedeći jasna pravila i postupke naučnih teorija i teza koje redovno zanemaruju činjenicu da djeca nisu identična, čak i kad su rođena od istih roditelja i odrastaju u potpuno istom socijalnom okruženju. 

S roditeljskim stažom od jedanaest godina mogu da ustvrdim da sam odavno prestala da se primam na ove naučne savjete. Prvu godinu dana, bjesomučno sam kupovala časopise tipa Mama i Beba, Moje Dijete i slično, s odlučnom željom da budem supermama koja sve može i sve zna. I sve ostalo. Sličnih časopisa za očeve nema nigdje u regiji, valjda se očevi rode naučeni i spremni za eskivažu svake moguće vrste. Njima ništa od ovoga ne treba. 

Već nakon nekog vremena, shvatila sam da su moje frustracije postizanja svega što časopisi ove vrste objavjuju i stručnjaci i stručnjakinje nadumaju i objavljuju daleko od onoga što imam pred sobom. Prestala sam konzumeristički trčati za savjetima drugim, i počela sam u sebi tražiti istine o tome kako ću pristupiti osobi koju sam rodila. Od tog momenta, počelo je putovanje u vječnost radosti, nezadovoljstva, sreće, tuge, odlučnosti i slabosti. 

Rastemo zajedno, pohvaljujem je, učim je odgovornosti prema sebi i drugima, drugarstvu i njegovoj važnosti u životu, potrebi da se zaštiti i bude odgovorna za sebe. Imale smo histeričnih momenata u prodavnicama kada nismo mogle da se dogovorimo oko kupovine igračaka, plakanja i smijeha, negodovanja i ljutnje, svađa i mirenja. I tako u beskonačnost i nazad. Sada smo na pragu puberteta, i očekujemo tajfunsku oluju. Ne znam koliko smo za nju spremne, ali trudit ćemo se, obećale smo jedna drugoj. Ne znam koliko sam uspjela izgraditi autoritet i kako se to mjeri po stručnim tezama i naučnim pravilima, ali znam da sam mojoj kćeri prva osoba kojoj će reći sve, u koju ima povjerenje, i prvu će me pitati za mišljenje. 

Ne provodim fizičko kažnjavanje, jer iskreno mislim da je ono duboko pogrešno, beskorisno i štetno po dijete. 

Već duže vrijeme pratim pisanje i istupe Zorana Milivojevića, doktora medicine iz Srbije, koji je, kako mediji u susjednoj nam zemlji kažu istaknuti stručnjak, i najglasniji zagovornik fizičkog kažnjavanja djece kao metoda vaspitanja i građenja roditeljskog autoriteta. On u osnovi smatra da postoji velika razlika između tjelesne kazne i fizičkog zlostavljanja djece, te da se zabranom fizičke kazne ruši autoritet porodice i roditelja. Tjelesnu kaznu propagira u razumnoj mjeri i pri tome ne daje nikakve „instrukcije“ šta bi razumno moglo značiti, kao niti bilo kakvu alternativu batinama. 

Znači to je to, tucite djecu, kaže doktor Zoran, ukoliko ne želite da budu narcisi, a vi popustljivi slabići. Koliko batina, toliko i raste vaš autoritet na skali od slabić do supertruper. I još toga mnogo kaže Zoran Milivojević, toliko da ne staje u ovaj tekst. Njegova kampanja je intenzivnija u posljednje vrijeme jer Srbija planira da u Građanski zakonik uvede i formalno-pravnu zabranu fizičkog kažnjavanja djece. On se bori da porodica ne odstupi od patrijarhalnog savršenstva boot kampa i ogrezne u beznađe slobodnog vaspitanja djece po svijesti i savjesti nas koji smo u svakodnevnoj prilici da djeci služimo kao primjer kako treba da odrastaju i žive. Ako ćemo ih tući od malih nogu, oni će, valjda, po teoriji Zorana Milivojevića, biti ljudi za deset. 

Deset nijansi nasilja kao normalnog načina komuniciranja sa sebi bliskima i ostalima, kažem ja. 

U Bosni i Hercegovini su zakoni odavno propisali da fizičko i psihičko kažnjavanje djece nije dozvoljeno, odnosno da je kao takvo kažnjivo. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske kaže da nasilje u porodici između ostalog predstavlja i vaspitanje djece na način ponižavajućeg postupanja, što uključuje batine. Isti zakon u Federaciji BiH kaže da nasilje u porodici uključuje i upotrebu fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanja u njihovom odgoju.

Eto toliko od mene. Sad idem da se družim sa svojim djetetom. A vi, kako hoćete.

Objavljeno na: http://www.radiosarajevo.ba