Šesnaest dana za ljudska prava

Prije dvadeset i četiri godine, Centar za globalno liderstvo žena  pri Univerzitetu Rutgers iz Nju Džersija je na prvom Institutu za globalno liderstvo žena okupio dvadeset i tri žene različitih profesionalnih interesa i kulturoloških konteksta iz Perua, Kostarike, Venecuele, Pakistana, Palestine, Brazila, Nigerije, Čehoslovačke, Trinidada i Tobaga, Švedske, Irske, Indije, Kanade, Zambije, Fidžija, Koreje i drugih zemalja širom svijeta. Njihova iskustva u vezi sa problemom rodno zasnovanog nasilja protiv žena su ukazala na zajedničku potrebu strateškog globalnog djelovanja protiv široko rasprostranjene društvene tolerancije ove vrste nasilja, njegovog ignorisanja kao problema koji traži političko angažovanje i odsustva odgovornosti država prema prepoznavanju, regulisanju i kažnjavanju nasilja protiv žena. U to vrijeme, već je skoro deceniju postojao prvi međunarodno obavezujući instrument zaštite ljudskog prava žena na život slobodan od nasilja, uspostavljen kroz Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije prema ženama (CEDAW) koja je prepoznala važne oblasti zaštite ženskih ljudskih prava. Međutim, postalo je jasno da CEDAW sam po sebi nije dovoljan, jer ga nije pratila snažnija akcija Ujedinjenih nacija ili ženskog globalnog aktivističkog pokreta.

Bilo je nužno osigurati kontinuirano djelovanje koje bi omogućilo ukazivanje na sistemsku prirodu rodnog nasilja protiv žena, njegovu vezu sa patrijarhatom, militarizmom, diskriminacijom i opresijom protiv žena, i što je najvažnije ukazati i prepoznati da rodno zasnovano nasilje predstavlja kršenje ženskih ljudskih prava. Stoga su aktivistkinje okupljene oko Instituta predložile pokretanje Kampanje 16 Dana Aktivizma koja će povezivati važne datume i otvoriti prostor za djelovanje na sistem Ujedinjenih nacija, ali i širom svijeta, na regionalnim, nacionalnim i lokalnim nivoima, prema vladama i zajednicama da se uključe u procese usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja protiv žena.

Prva važna akcija u okviru 16 Dana aktivizma protiv rodnog nasilja koja je na globalnom nivou prikupila preko milion potpisa podrške, bez pomoći Fejsbuka, Twittera, i drugih društvenih mreža, jeste peticija koja je od komiteta za pripremu UN Konferencije o ljudskim pravima održane 1993. godine u Beču zahtijevala da se na dnevnom redu sveobuhvatno nađu pitanja zaštite ženskih ljudskih prava, kao i da se prepozna da rodno zasnovano nasilje protiv žena predstavlja kršenje ljudskih prava. Akcija se nastavila i u periodu prije i nakon Četvrte svjetske konferencije o ženama održane 1995. godine u Pekingu i nastavlja da živi i dalje.

Svake godine između 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama, i 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, hiljade aktivistkinja i aktivista širom svijeta koriste važne datume da ukažu na sistemsku prirodu rodno zasnovanog nasilja protiv žena. Aktivnosti u okviru Kampanje 16 Dana aktivizma su izuzetno politički važne jer kontinuirano ukazuju na primarnu odgovornost država koje ne samo da moraju donositi zakone i politike koje će formalno zaštititi ženska ljudska prava, već moraju i osigurati njihovu primjenu u praksi kroz pravosudnu zaštitu, obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, rodno odgovorno planiranje javnih budžeta i druge mjere koje će stvarno osigurati nultu toleranciju za rodno zasnovano nasilje protiv žena u privatnoj i javnoj sferi.

Aktivistkinje i aktivisti civilnog društva u Bosni i Hercegovini dugi niz godina javnosti ukazuju na tamne brojke rodno zasnovanog nasilja koje ostaje skriveno, neprijavljeno i neprocesuirano. BiH se apsurdno ističe kao vodeća zemlja u regiji u smislu uspostavljanja mehanizama za zaštitu ravnopravnosti muškaraca i žena, dok u stvarnosti vladine institucije na svim nivoima suštinski nisu uspjele da suzbiju niti da spriječe ovaj oblik nasilja. Uoči još jedne Kampanje 16 Dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja u 2014. godini, koja je nesumnjivo drastično različita od one izborne od prije dva mjeseca, jer se bori za ženska ljudska prava a ne za pozicije vlasti, važno je javnosti ukazati da Bosna i Hercegovina još uvijek nema jedinstvenu bazu podataka o bilo kom obliku rodno zasnovanog nasilja protiv žena, ne samo na nivou države, već ni na drugim nivoima upravljanja. Stoga je objektivno nemoguće pratiti pojavnost, rast i opadanje različitih oblika nasilja, a samim tim i planirati održive javne politike koje će osigurati efikasnu i rodno senzibilisanu zaštitu i podršku ženama koje su preživjele nasilje.

Iako važni, usvojeni zakoni i javne politike nisu sami po sebi pokazatelji napretka. Nužno je da vodeći političari na svim nivoima prepoznaju ove probleme kao političke prioritete, da jasno kažu da je dosta običajnih pravila opraštanja, nekažnjavanja, da su svi zakoni jednako važni i da će društveno i politički tolerisano nasilje protiv žena u Bosni i Hercegovini stati. Da će ono biti, a ne samo da mora biti sankcionisano. Da će žene biti, a ne samo da moraju biti zaštićene.

I ma koliko to političari željeli, rodno zasnovano nasilje protiv žena neće riješiti bijelim vrpcama koje će, jednom godišnje, staviti na rever i tako izaći pred novinare. To jednostavno više nije dovoljno, i nikada i nije bilo dovoljno. Njihova odgovornost za ženska ljudska prava traje mnogo duže od šesnaest dana Kampanje, ratfikacije novih međunarodnih standarda i deklarativnog opredjeljenja da rodno zasnovano nasilje ne bude dio svakodnevnog života većine žena u Bosni i Hercegovini.

25. novembra je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama, i žene, kao i svake godine, izlaze na ulicu da zahtijevaju odgovornost i ukažu da nisu zaštićene i slobodne.

Slobode nema gdje se nasilju ne nazire kraj i gdje država govori o formi a stvarne živote ćuti.

Dosta je. 

Objavljeno na: http:///www.mladi.org (Institut za razvoj mladih KULT)

Nema Evrope bez ženskih ljudskih prava

Evropska komisija je prije nešto više od mjesec dana objavila Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu ka evropskim integracijama za 2014. godinu. Izvještaj su mnogi ocijenili kao najgori do sada, i on sasvim očekivano naglašava nedostatak kolektivne političke volje lidera u Bosni i Hercegovini u provođenju reformi koje su nužne na putu prema Evropskoj Uniji. Napretka nema u rješavanju ključnih problema vezanih za političke kriterije, naročito u smislu primjene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić Finci. Ekonomska pitanja, nezaposlenost i kršenje ljudskih prava su široko rasprostranjeni i nema vidljivih pokazatelja u smislu unaprijeđenja primjene međunarodnih standarda u ovoj oblasti.

Kao i institucije vlasti i upravljanja na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, Evropska komisija nastavlja marginalizovati pitanja zaštite ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti polova, ograničavajući ih na uopštene konstatacije u okviru dijela izvještaja koji se bavi ljudskim pravima, dok u dijelu koji se odnosi na poštovanje i zaštitu prava manjina, kulturna prava, javnu administraciju, socijalne politike i zaštitu javnog zdravlja, medije, nezaposlenost, trgovinu ljudima, regionalna pitanja i međunarodne obaveze, kao i druga važna pitanja nema žena. Izvještaj konstatuje postojanje mehanizama za ostvarivanje ravnopravnosti polova, i napredak u njihovoj koordinaciji na državnom i entitetskim nivoima u oblasti nasilja u porodici. Ova tvrdnja nije potkrepljena nikakvim jasnim pokazateljima koji bi ukazali da je ovaj navodni napredak i uticao na omogućavanje pristupa i ostvarivanje efikasne i senzibilisane podrške i pomoći ženama širom Bosne i Hercegovine, koje svakodnevno nastavljaju biti izložene različitim vidovima nasilja, u porodici i van nje. Navodni napredak ne ukazuje na činjenicu da žene nisu zaštićene kroz sudsko procesuiranje djela nasilja, te da je kaznena politika prema počiniocima nasilja nad ženama ekstremno blaga i u potpunosti neefikasna.

To što žene nemaju pristupa pravdi i mogućnost da zaštite svoja osnovna ljudska prava na život slobodan od nasilja i diskriminacije je samo dio mnogobrojnih problema.

I problemi žena u BiH se neće riješiti sami od sebe.

Bez jasnog stava i pritiska institucija Evropske Unije na vladine institucije u Bosni i Hercegovini da zaustave kontinuirane promašaje, uspostave jasne kriterije i u praksi osiguraju primjenu formalno garantovanih prava žena, napretka neće niti može biti. Naši zakoni, strategije i akcioni planovi, kao i konvencije koje smo bespogovorno i među prvima u regiji potpisali i ratifikovali će ostati u ladicama parlamenata, agencija, centara, kancelarija i kontakt osoba. BiH političari će nastaviti njima mahati tokom službenih posjeta i sastanaka u zemlji i inostranstvu. I neće ih biti ni mrvu sramota što se stvarni životi žena nisu promijenili niti za milimetar.

Početkom novembra, grupa aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije je imala priliku otići u Brisel, uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske, koja već gotovo dvije decenije podržava ženske organizacije u regiji Zapadnog Balkana. Sastale su se sa službenicima i službenicama institucija Evropske Unije, razgovarale su sa predstavnicama i predstavnicima misija Holandije i Švedske pri EU. Posjetile su Evropski parlament i razgovarale sa parlamentarkom Malin Bjork, članicom Komiteta za ženska prava i ravnopravnost, kao i članovima i članicama Komiteta za vanjske poslove.

Bila sam dio ovog tima sjajnih žena koje već decenijama sarađuju bez političkih, nacionalnih, etničkih i drugih prepreka. Unutar svojih zemalja i na regionalnom nivou su direktno odgovorne za brojne uspješne inicijative usmjerene ka izgradnji i održavanju mira, izborile su se da prava žena budu prepoznata u zakonima, da žene imaju podršku i da pitanja i problemi koji su njima važni budu dokumentovani i javno vidljivi.

Poruke koje su jasno prenijele ženama i muškarcima u institucijama Evropske unije jesu da solidarne akcije aktivistkinja ukazuju da je napredak moguć i da Evropska unija mora uspostaviti jasne kriterije i zahtijevati od vlada u regionu da realizuju formalno garantovana prava žena u praksi, ukoliko žele napredovati u procesu evropskih integracija. Poruka Malin Bjork aktivistkinjama da ne ostavljaju na miru evropske parlamentarce i parlamentarke jasno ukazuje da su glasovi žena važni i da moraju nastaviti biti snažni u smislu osiguravanja vidljivosti kršenja ženskih ljudskih prava, državnog tolerisanja nasilja protiv žena, i zahtijevanja konkretnih akcija koje će obećanja i nastojanja zamijeniti stvarnim mehanizmima i voljom političkih lidera regiona da žene budu dio demokratskih procesa i napretka.

Narednih pet godina neće biti novih članica Evropske unije. Političari treba da znaju da im aktivistkinje ženskih organizacija neće dozvoliti da ih ignorišu, i da će i one nastaviti “razgovarati sa Briselom” i ukazivati na sve ono što oni godinama nastoje držati pod tepihom.

Zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, neće unutra bez žena.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba