Važno je pobijediti

Prije par dana, moja kćer Ana mi je saopštila da u razredu vode debate. Pitala sam je u vezi čega i zna li uopšte šta je debata i kako se to radi. Kaže da su teme razne i da se vezuju za školske predmete, a da je debata kad grupa djece ili odraslih ljudi razgovaraju o nekom pitanju ili problemu i pri tome ubjeđuju jedni druge da su baš oni u pravu. Oni koji na kraju odustanu su izgubili, a oni koji nastave pričati su pobijedili. Ana ide u peti razred osnovne škole, ima deset i po godina, i recimo da ova jednostavna definicija odgovara njenom uzrastu, pa rekoh sjajno. Šta bi drugo? U sebi se radujem i hvalim učiteljicu za inovativan pristup nastavi i očitu namjeru da djeci uzdrma moždane vijuge, da promišljaju o stvarima koje su im važne i da o tome razgovaraju, te da nauče da brane svoje stavove. Ana nastavlja kako baš i nije do kraja siguna o čemu se tu radi jer još uvijek isprobavaju najbolji ‘sistem’, i još reče da zna da ću, kao i svaki put do sada, dati sve od sebe da joj pomognem. Ja se na to svečano zakunem da će tako i biti kada nastupi frka.

Danas me zove na posao i panično saopštava da učestvuje u razrednoj grupi koja sutra treba da debatira na temu zašto je loše živjeti u Bosni i Hercegovini. Druga grupa će pripremiti svoje kontra argumente, pa će na nastavi odmjeriti snage. Ja je smirujem, kažem da stavi na papir ono što ona misli da su problemi u društvu i da za svaki od njih navede razloge zašto misli da je tako, pa ćemo onda zajedničkim snagama razraditi strategiju kada dođem kući. Pored toga oprezno kažem da učiteljica ocjenjuje đake a ne roditelje i da će se svakako primjetiti ako bude koristila jezik odraslih. Osjetim po glasu da se malo smirila, pa dodaje ‘Znaš, sretna sam što je baš ova tema. Tebi je to posao, ti se baviš nekakvom politikom i znaš koja su prava ljudi i šta sve nije kako treba, sigurna sam da će naša grupa pobijediti…’

Meni već znoj curi niz leđa.

Smišljam kako ću zaobići one udarne argumente koji mi prvo padaju na pamet u vezi sa njenom temom. Hronična nezaposlenost ne prestaje da iz zemlje istjeruje mlade i obrazovane žene i muškarce, nasilja protiv žena i djece skoro da ima više nego kruha, hronično smo pojedinačno i kolektivno depresivni, konstitutivni kodovi određuju ne samo zvanično političko predstavljanje i zapošljavanje u institucijama, već i živote i razmišljanje običnih ljudi, pa onda korupcija i nepotizam koje više niko ne krije i bez kojih gotovo nikakvog upisa u školu i posla nema. Argumenti dolaze i do svih nevidljivih žena i muškaraca, djevojčica i dječaka koji zbog različitih problema i kriterija nisu bili, nisu sada i neće i dalje biti važni nikome i koji se ničemu dobrom ne mogu nadati, kako sad u jeku predizborne kampanje, tako i mimo nje.

Razmišljam i o tome kako Ana odrasta u nekoj vrsti vakumiranog i sigurnog životnog prostora u koji su informacije iz svijeta odraslih pažljivo dozirane, i stoga ne zna gotovo ništa o svemu ovome. U mome domu, na televiziji se već duže vrijeme gledaju samo crtani filmovi i rijetke obrazovne emisije izvučene iz naftalina. Svjesna sam da je privilegovana jer nije osjetila obrok sa javnog kazana i za razliku od dječaka i djevojčica koji žive u nasilju, liježu i ustaju sa batinama, ona ipak ima bezbrižan život.
Trenutno joj je tako. Ne znam kakav će život imati sutra. Nedostaje mi kontra argumenata i vjerujem da to sigurno i jeste tema za debatu. Ali ne debatu djeteta od deset i po godina u petom razredu osnovne škole. O tome su trebali i treba da brinu oni i one koji se fotošopirani smješe sa bilborda mjesec dana svake izborne godine i kojima je pobjeda i vlast slatka i važnija od njenog, mojeg, i vašeg dobrog života u Bosni i Hercegovini.

Oni su jedino sigurni u pobjedu koju žele za sebe, a svima ostalima šta bude.

Ana je ovaj put spasila i sebe i mene. Zove me ponovo i govori uzbuđeno u slušalicu ’Ej, slušaj, sjetila sam se da bi dobro bilo da počnemo sa kontejnerima za reciklažu. Znaš ono kad smo šetale, pa prošle kraj onih plavih, zelenih i žutih kontejnera iz kojih je ispadalo obično smeće na sve strane. Ti si mi rekla da je to problem, jer se otpad uopšte ne razdvaja za recikliranje i kako kontejneri stoje predstave radi jer si više puta vidjela da komunalci kupe svo smeće u iste kamione i voze na deponiju. To je prava tema, ne štedimo i ne čuvamo prirodu i zbog toga život ovdje nije dobar. Šta kažeš?’

Meni je iskreno malo laknulo. Mislim, ajde neka krene od toga.

Važno je pobijediti. 

I dobiti peticu u dnevnik.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Superžene u akciji

Prije par dana, britanski Telegraf je objavio vijest da BBC planira imenovati Ronu Fairhead, ženu koja već dugo učestvuje u upravljanju najuticajnijih medijskih kompanija, poput Financial Times Group Limited, Economist Newspaper Limited, i ima pozamašno iskustvo u međunarodnoj industriji, izdavaštvu i finansijskom poslovanju, za predsjednicu Upravnog odbora BBC-ja, najveće svjetske korporacije za radijsko i televizijsko emitovanje. Naslov pod kojim je ova vijest osvanula glasi ovako: „Majka troje djece spremna preuzeti rukovođenje BBC-jem.“ U istom periodu, Telegraf je objavio vijesti o imenovanju nekoliko muškaraca na druge odgovorne pozicije, ne pominjući njihovu djecu i privatne živote iako ih nesumnjivo imaju.

Ovo je očiti seksizam i pokušaj da se dovede u pitanje profesionalni uspjeh žene koja mukotrpno godinama gradi svoje mjesto u dominatno i neprikosnoveno muškom svijetu. Naslov je provocirao reakcije brojnih žena i muškaraca koji prepoznaju vrijednosti uspješnog rada, ne definišući ga privatnim životom, spolom osobe koja posao obavlja, kao ni mogućnostima da ima ili nema djecu. I nije ovo prvi put da se uspjeh žene mjeri njenom maternicom i brojem djece koju je rodila. Globalno i lokalno tržište bez pauze i zastoja proizvodi seksizme i prigodno ih koristi kad god se za to ukaže prilika, naročito ako se žena usudi da preskoči tradicionalno ženske poslove i zanimanja i zakorači u svijet u kojem nepisana pravila kažu da tu nema šta da traži.

Naslov pomenutog članka je ukopao Ronu Fairhead u identitet koji joj je tradicija dodijelila i koji se drznula da samoinicijativno zanemari godinama radeći na rukovodećim pozicijama. Može li ona to? Da li ćemo Roni dozvoliti da preuzme rukovodeću poziciju u globalnom medijskom gigantu, kada znamo da troje dječice kod kuće čeka svoju majku? Ona im treba, da li ćemo biti toliko okrutni i to zanemariti? Šta uopšte jedna majka troje djece može napraviti na ovako zahtjevnom i odgovornom poslu koji traži maksimalno angažovanje? Šta će BBC kada joj se neko od djece razboli pa bude prinuđena da ode na bolovanje? Kada je već ovako fertilna, možda joj padne na pamet da rađa još, a onda ćete se gnjaviti pronalaženjem druge kompetentne osobe. Eto problema! Šta uopšte njen muž misli o svemu ovome? Zar vam nije bolje, braćo iz BBC-ja, odmah lijepo imenovati muškarca, pa da spriječite sve te katastrofe?

To su pitanja koja suptilno izviru ispod površine i plivaju na sve strane, sugerišući njenu poslovnu nesigurnost, dovodeći u pitanje njenu kompetentnost  i u konačnici veoma izvjesni gubitak profita.

U Bosni i Hercegovini nije ništa drugačije. Malobrojne žene angažovane u javnom, poslovnom i političkom životu se godinama pitaju za porodicu, muževe, djecu, stil oblačenja, omiljene recepte, pomoć u kući i načine na koje njihova porodica reaguje na njihov profesionalni uspjeh. Pod lupom su njihovi odlasci ili neodlasci na pijacu, kuvanje čorbi, sarmi, pečenja, kolača, pripremanje djece za školu, čišćenje, odlasci na frizuru, kozmetičke tretmane. Imaju li te, superžene, vremena za gledanje televizije, boravak sa djecom u prirodi, prate li njihove slobodne aktivnosti, odlaze li na roditeljske sastanke? Jesu li one uopšte normalne žene, ili su zanemarile sve što se od njih očekuje kako bi bile tamo gdje im očito nije mjesto?

I tako do kraja i nazad.

Žene spremno dočekuju ove napade, neumorno dokazujući svoju podobnost i potvrđujući da su dobile dozvolu da budu van kuće jer su obavile sve, baš sve što su trebale i što se od njih očekuje. I samo nakon tih javnih potvrda privatne uspješnosti one mogu da budu izvan porodice, i samo tada mogu biti političarke, predsjednice, direktorice, naučnice, i ostalo što inače ne mogu biti. Samo ukoliko su svima dokazale da su privatno supermajke, supersupruge i superdomaćice, mogu biti i sve ostalo. Naravno, samo ukoliko su oku ugodne.

Kada dobijemo sve ove priznanice, crno na bijelo, onda, možda, i možemo razumjeti, odobriti i u konačnici i povjerovati u sposobnost žena da budu uspješne i da ’valjaju’ nama  i ostalom svijetu.

Ne govorim o imaginarim situacijama. Tokom posljednjih dvadesetak godina svog profesionalnog angažovanja, nebrojeno puta sam čula i čitala izjave drugih žena kojima je ovaj ispit javno-privatnog sukoba bio nametnut, ili sam sama bila pitana o svom privatnom životu tamo gdje sam trebala da govorim o stvarima kojima se bavim.

I radi toga me zaista ne čudi javna kandžija koja je udarila Ronu Fairhead, superženu u akciji. Iskreno joj želim da živi svoj život i radi posao jednako dobro kao i do sada

Da se dokazuje samo sebi. Recepte da ostavi u kuhinji.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba