22.8.14.

O nasilju koje Niste zaslužile



Christy Mack, dvadesettrogodišnja američka porno zvijezda je početkom ovog mjeseca pretučena u svom domu u Las Vegasu. Njen bivši partner, zvaničnog imena War Machine (nekad Johnatan Koppenhaver), borac mješovitih borilačkih vještina joj je nanio više teških tjelesnih ozljeda - slomio joj je osamnaest kostiju lica uključujući i nos, izbio više zuba, povrijedio jetru, nogu i slomio rebro. Nožem joj je odsjekao svu kosu. Uhapšen je nakon što se gotovo dvije sedmice krio od policije. Tokom perioda od napada do hapšenja, koristio je svoj Twitter nalog kako bi javno lamentirao o tome da je žrtva zavjere iz koje je jedva izvukao živu glavu, pisao o planovima za vjeridbu sa Christy, kao i to da je voli.

War Machine vjeruje da je Christy njegovo vlasništvo i da će to zauvijek biti. Ona za njega nije ljudsko biće, već pokretni komad nečega čemu on određuje vrijednost, nešto čime raspolaže i šta može uništiti slobodno od bilo kakve odgovornosti i kad god to poželi.

Za razliku od drugih javno poznatih žena čija svjedočenja nedostaju i čije fotografije pretučenih lica i tijela mediji nezajažljivo kupuju za velike novce jer su im suhog zlata vrijedne, Christy Mack je sama objavila svoje fotografije koje direktno ukazuju na povrede koje je zadobila tokom napada. Svjedočila je o tome šta se dogodilo tog dana, kao i to da je tokom veze sa War Machine više puta doživjela i preživjela batine. Christy je porno zvijezda. Šta je drugo mogla očekivati zbog svog droljastog životnog stila?! Dobila je samo ono šta je zaslužila. U stvari, dobila je tačno ono što je zaslužila. Optužujuće poruke u ovom stilu se smjenjuju sa domišljatim pošalicama koje ju razvlače na sve četiri strane svijeta.

Gadno je.

Zaista je gadno spoznati koliko je muškaraca i žena spremno optužiti i dodatno povrijediti osobu koja je samo prije par dana fizički najbrutalnije zlostavljana, ponižavana i gotovo ubijena. Opet, i po ko zna koji put, nije to samo negdje tamo daleko u Americi. I nije to samo Christy Mack, dvadesettrogodišnja žena, glumica u filmovima za odrasle. Svakoga dana počinioci nasilja u porodici ili van nje tuku i sakate, seksualno, psihološki i ekonomski  zlostavljaju žene i žensku djecu i u Bosni i Hercegovini. I uvijek se nađu muškarci i žene koji će naći razloga zbog čega je žrtva zaslužila ono što je dobila. Kriva je. Živa je i još može izdržati. Neka je mlati, kad je luda neka trpi. Što se udala za bahatu kljusinu, sama je birala, neka kusa sada kad je izabrala. Neka joj ga, eto joj ga, ista je k’o i on kad je mogla sa njim, sve je to ludo, ludo, ludo....Varala je, kriva je, zaslužila je. Zaslužila, zaslužila. Eto ti na. Gotovo identične su američke i bosanske poruke, mizoginične do koske, i ne ostavljaju ženama koje su preživjele nasilja mnogo izbora, osim što im doživotno čipuju javnu sramotu i zatvaraju usta i mozak da se zauvijek stide.

Čega to treba da se stide žene koje preživljavaju nasilje?

Treba li da se stide zbog zakona koji kažu da nasilje ne treba da trpi niko, a one ga trpe svakodnevno? Treba li da ih je sramota policije koja u nas i dalje uglavnom ćuti i okreće glavu na drugu stranu? Ili možda treba da se srame javnih tužilaca i tužiteljica koji dotrče kada onaj što pravdu samostalno šakama utjeruje razbije komšijin auto? Slučajno, naravno. Treba li da ih je sramota sudija i sutkinja koji će se ponašati kao socijalni radnici i radnice pa redom oslobađati odgovornosti porodične ljudine kojima se omaklo, ili socijalnih radnica i radnika koji će se ponašati kao tužioci i sudije, i bez greške optužiti i osuditi one koje udarce svakodnevno primaju, jer su komšije rekle da joj je kuća prljava, da, eto, nije nikakva mater jer ne brine o djeci, jer je kriva, tražila je, kriva je….Kriva je.  U konačnici, trebaju li se stidjeti ostatka svijeta kojem su zaslužile sve što ih je zadesilo?

Niste zaslužile ništa od ovoga. Niti vi, niti Christy Mack, niti bilo koja druga poznata ili nepoznata žena, djevojka, djevojčica. Nema razloga koji bi počinioca nasilja kao i sve ovo što ide uz njega mogao opravdati. Jednostavno nema. Ako ga pronađete, vratite ga onima koji su vam ga dušebrižno i razumno nametnuli, direktno i odmah. Christy su mnogi i mnoge pomogli, i još uvijek joj pomažu. Doktori nude pomoć u saniranju posljedica nasilja, prijateljice prikupljaju novac da plate bolničke troškove. Djevojka koja je i sama prije par godina preživjela teško nasilje od strane bivšeg partnera je pokrenula fond za žene koje su preživjele nasilje.

Borite se da budete sigurne od nasilja i zlostavljanja. Borite se za svoja prava, same, sa prijateljicama i prijateljima, poznatim i nepoznatim ženama i muškarcima.

Niste zaslužile. I nije sramota vaša. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

8.8.14.

Feminizam (ni)je za svakoga



Pratim blog Žene protiv feminizma“ koji se u posljednje vrijeme intenzivno promoviše na društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i Hercegovini i regiji, većina neutralno, na izvolite čitateljicama i čitateljima. Žene širom svijeta postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog čega ne trebaju feminizam i zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on savremenom svijetu donosi. Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava koja niko ne ugrožava, seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno i majčinstva koje nema alternative. Tu su i kratke priče u kojima žene žive vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu, poštuju ih i uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama.   

Daleko bilo. 

Poruke takođe govore o potrebi žena da zaštite budućnost vlastite djece, kako bi ona živjela u svijetu u kome polne i rodne odrednice neće upravljati njihovim životima i učiniti ih diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim ljudima. U nekim od ovih poruka žene govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. Ima tu i poruka u kojima jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su žene slabe, nezaštićene i neravnopravne.

Ima tu još mnogo toga, ali ovo je suština.

Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored toga što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti, međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže.

Feminizam koji poznajem ne odriče ničija prava, niti ‘jede’ muškarce. 

U njemu nema straha od jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim mogućnostima i potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i djevojčicama koje je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje, prekoračenje brzine ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si ti muško kad ne možeš vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto lupati, ili kakvo si ti žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo i možeš sama u kafani sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’ Jesi muško, nisi žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto treće i onda te moram zabetonirati i sakriti da te niti ja niti drugi ne gledamo, susrećemo, volimo. 

Moj feminizam ne djeli pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za njom i njoj teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih slobodan od bilo kakve mržnje.  

Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije žene, jedne male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i muškarcima, o njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci žive u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga dana čuje da ne postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje vrijedna i imati manja prava samo zbog toga što je žena. I pored toga, svaki dan iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge stvari, jer se tako priča.  

Prije par dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u kojoj žene već dugo žive slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija se riječ sluša jer vodi zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju smijati u javnosti. I još je rekao da su žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene životne stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer satima na njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala nekoliko minuta i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe i u njima žene samo hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je bljutavo. Za telefone si i sama rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer ima siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem besplatan i koristan. Da li je tom političaru neko rekao šta je smijeh i kako se može opasno razboljeti osoba koje se ne može smijati?” Rekla sam joj da slično misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i da su mu to otvoreno i pokazale slikajući se nasmijane i šaljući svoje fotografije internetom u svijet. Ona je rekla da je to super i da će sigurno upaliti.

Mala žena još mora da uči, a moram i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji je pokušao zabraniti smijeh ženama na ulici, shvatio da mora učiiti, kao i mnoge žene koje su ustale protiv feminizma.

Jer nema apsolutnih istina, kao što nema ni pravde tamo gdje vladaju zabrane koje važe samo za jedne. Jer su muško, jer su žensko. Ili nisu muško ili nisu žensko. Ili su nešto sasvim različito.

I sasvim svoje. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba