29.5.14.

Zbogom oružje

Pročitah danas tekst o pomami kupovine oružja djeci u Americi. Zbog liberalnih zakona oružje je legalno i dostupno gotovo svima, od farmera koji uzgajaju kukuruz u Alabami, do japija na Volstritu. Oružje se u Americi voli i ima ga ko god drži do sebe. Moguće ga je osvojiti kao bonus pri otvaranju običnog bankovnog računa, na šta nam je prilično direktno ukazao Majkl Mur u dokumentarcu „Bowling for Columbine“ aka „Ludi za oružjem“ iz 2002. godine koji se upravo bavi apsurdom široke dostupnosti oružja u Americi i nasiljem koji je njegova direktna i logična poslijedica.
 
Kultura obožavanja oružja je zaista dotakla dno proizvodnjom i legalnom kupovinom pušaka za djecu, koje su doduše „lajt“ varijante, i obojene su veselim i rodno prigodnim bojama, ali jednako mogu povrijediti i ubiti kao i one velike koje kupuju odrasli. Zahvalna sam holandskoj fotografkinji Ann-Soffie Kesteleyn na usudu da uradi projekat „Moja prva puška“ i fotografiše tih petnestak djevojčica i dječaka čiji su roditelji pristali da im djeca budu uslikana sa omiljenom igračkom. Uz fotografije je priložila crteže i poruke mališana koji su sa njom i sa nama podijelili da se boje ajkula, dinosaurusa, medvjeda, vukodlaka, zombija i drugih strašnih stvorenja.

Istina je, strašna su ova stvorenja.

A još strašnije je da niti jedna od ovih poruka ne ukazuje na strah od drugih ljudi, odraslih ili onih malo manje odraslih, koji ih, realno i svakodnevno, mogu povrijediti na svakom koraku, sa istim ili sličnim oružjem ili bez njega. Jeste, to je Amerika koja je dozvolila i razne druge gadosti, ali u njoj je aktivna i velika grupa žena udružena u organizaciju „Majke zahtjevaju akciju za svijest o oružju u Americi“ koje traže od zakonodavaca, kompanija i obrazovnih institucija da provedu reforme dostupnosti oružja u Americi i osiguraju da su porodice bezbjedne i da djeca u Americi ne budu izložena oružanom nasilju na svakom koraku. Možda još uvijek nisu uspjele da zaustave ubijanje, ali su odlučne da ne odustanu sve dok se oružje ne stavi pod kontrolu.

Nakon što osudite još jedan proizvod američke oružane kulture koja je odavno izgubila kompas, i meritorno izjavite da toga kod nas, fala Bogu i na svu sreću, nema, bilo bi zgodno da pogledate oko sebe i vidite da mi baš i nismo zemlja za uzor po tom pitanju. U Bosni i Hercegovini doduše još uvijek nije bilo masovne pucnjave po osnovnim i srednjim školama, ali oružja skrivenog po ormarima, podrumima, garažama, i onog manje skrivenog, na ulici, ima kao u priči.
Prošle godine sedamnestogodišnjakinja u Palama je ubijena nakon kratke svađe hicem pištolja iz kojeg je pucao jedva punoljetan mladić. 2012. godine, sedamnestogodišnjak je ispred kafane u Foči ubio drugog mladića iz pištolja koji mu je dao drugar, a ovaj ga je uzeo iz svoje kuće. Iste godine, osamnestogodišnjak je ubijen u pucnjavi u Zenici, dvadesetjednogodišnjakinja iz Bijeljine je ubijena u Busovači, dvadesetpetogodišnjakinju iz Mostara je ubio suspendovani policajac. U Banjaluci je jučer uhapšen učenik srednje Tehnološke škole koji je profesorima prijetio da će na njih baciti bombu.

Ubistava je bilo još i na žalost nisu više rijetka pojava. I nisu baš svi kojima je oružje lako dostupno ili ga svakodnevno imaju sa sobom „žestoki momci“ iz kriminalnih krugova i od kojih se nasilje moglo i očekivati. Među njima nesumnjivo ima i sasvim prosječnih mladića i odraslih muškaraca, koji uopšte ne razmišljaju da je to što posjeduju pištolj nešto loše. Treba im, zlu ne trebalo. Za zaštitu, od dušmana, provokacija, skrivenih neprijatelja, neposlušnih djevojaka i supruga. Preventive radi. Ispod jorgana, na tavanu, ispod sudopera, u ormaru iza spakovane zimske garderobe.

I mi smo, po uzoru na Ameriku ili ne, poprilično temeljito izgradili svoju oružanu kulturu koja je podjednako nemilosrdna.

Ne tako davno, moja kćer je pohađala vrtić i jednom prilikom je trebala da donese svoju omiljenu igračku. U to vrijeme je imala 4 godine i bila je u fazi robota, pa smo zbavili jednog na baterije, onako srednje veličine, bijele boje, sa crnom maskom i crnim mehaničkim rukama. Robot se mogao malo kretati i govoriti mehaničkim jezikom. Njenoj sreći nije bilo kraja. Kada se pojavila sa njim u naručju na vratima vrtića, dočekala ju je vršnjakinja iz grupe sa kiselim izrazom na licu i riječima – ‘Znaš, nije ti to baš igračka za žene...Trebala si donijeti nešto žensko, to ti je bezveze.’

Iza nje je nekolicina dječaka, pod budnim okom teta i pred fotoaparatima i kamerama ponosnih majki i očeva, organizovala desantno taktičke operacije, naoružana do zuba automatskim i poluautomatskim puškama, pištoljima raznih kalibara i dimenzija, mačetama, noževima, bajonetama, bombama, tromblonima, nunčakama i mnogim drugim rekvizitima. Jesu, bili su plastični. I tako to krene.

Tako se uči ubijanje od malih nogu.

Sasvim bezazleno i simbolično.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

16.5.14.

Nigerija (ni)je daleko

Navršilo se mjesec dana otkako su pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan, da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.
 
Svjetski mediji su prvobitno objavili da Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode sve uhapšene pripadnike Boko Harama. Širom svijeta žene su izašle na ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.

Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.

Jasno je i da one nisu dovoljno važan razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači nužno i humano. Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su, usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile, međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije, osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.

Nigerija možda jeste daleko, ali ono što se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.

Meni je to dovoljno dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.

Da se manu logoroične zabrinutosti i da vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje, silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.

Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

1.5.14.

Sve je isto, ništa isto nije

Svako jutro idući na posao prolazim prečicom pored benzinske pumpe.

Ovih dana okolo čisto, svježe okrečene betonske žardinjere sa posađenim maćuhicama. Rijetki vozači dolaze po gorivo, neki provjere zrak u gumama i odlaze svojim poslom. Pored ulaznih vrata kafane, stoji žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i nekoga čeka. Ubrzo izlazi muškarac od nekih tridesetak godina, blago proćelav, sa svežnjem urolanih papira u rukama. Cigaretu precizno palcem i srednjim prstom lansira u jednu od žardinjera. Ona ćuti. On kaže – „Ajd’ zamnom da potpišeš otkaz!“ Prilaze BMW sjajno crnom džipu sa zatamnjenim staklima i on na haubi razmotava urolane papire i pegla ih rukama. Ona se osvrće i dalje ćuti. Jedan od dvojice momaka koji desetak metara dalje peru terensko vozilo RTRS-a dovikuje – „Nemoj bolan trzat’ žene, samo što je došla!” Ovaj sa papirima se blago okrene i nakezi i dalje peglajući papire. Onda poluglasno izusti – “Ne slušaj ove zajebante, oni su ionako zreli za zamjenit’.” Pa onda nastavlja, nonšalantno i dovoljno glasno da i ona dvojica čuju – „Ovdje ćeš potpisat’. U tri primjerka, jedan ću tebi dat’, pa čitaj kod kuće kako god ti volja. Možeš Božanu poslije pitat’, sva će ti ona pravila i detalje objasnit’. Platu znaš, to nije sporno, ja ti više platit’ neću. A i odakle bi? Ovo ovdje što piše da imaš 15 dana godišnjeg odmora, to zaboravi. To moram zakonski pisat’, razumiješ? Djecu, valjda, nećeš više rađat’, imaš dosta godina. Ako se i to desi, nemaš me šta obavještavat’, samo dođi kod Božane po knjižicu.
Nadam se da si svjesna šta znači to što sam te prijavio. Dobar ti je ovo posao, samo se, bogati, nemoj žalit.’ Ja pritisaka ni od koga ne trpim, a danas falabogu, ima ljudi koji će radit.’”

Dok on govori, žena u plavom mantilu i gumenim čizmama i dalje ćuti i gleda pred sebe, nikako u njega. Uzima olovku i pažljivo potpisuje papire, uzima jedan primjerak, savija, i spušta u džep. Sluša njegov monolog gledajući u onaj opušak što se još uvijek dimi među maćuhicama.

Ja odlazim dalje, svojim poslom i mislim kako je danas divan dan. Jedna žena je dobila posao.

Jedna od onih 51 – 52 posto koliko ih godinama čuči u statistikama nezaposlenih žena u Bosni i Hercegovini je uspjela navući plavi mantil i gumene čizme i postati čistačica na benzinskoj pumpi u Banjaluci. Odćutala je taj svečani događaj ne čitajući papire pred sobom koje je upravo potpisala, i ne pomišljajući da ode kod Božane i da je bilo šta pita. Ikada. Sigurna sam da misli da je najbolje ćutati, jer se posao tako najbolje čuva.

Ćute tako žene širom ove zemlje svakodnevno čuvajući posao ili dokazujući da su dovoljno poslušne i razumne da ih poslodavci zaposle i zadrže što duže. Zakoni koji regulišu radne odnose u BiH su računali na njihova prava i zaštitili ih, iako uvijek može bolje. Tako je formalno. Stvarno i svakodnevno, žene osjećaju na sebi seksualno uznemiravanje, mobing, diskriminaciju pri zapošljavanju i dobijaju otkaze jer su trudne ili brinu o djeci i nemoćnim članovima porodica. I naravno da postoje različite inspekcije, sudovi i tužilaštva i naravno da postoje jasno navedena djela u zakonima koja kažnjavaju poslodavce koji sve ovo ohrabruju, direktno ili indirektno provode ili tolerišu. Žene znaju, a znaju i oni koji su ove mehanizme uspostavili da to nije dovoljno.

Po uzoru na institucije vlasti na svim nivoima, sindikati godinama uspješno ignorišu ove probleme, jer je uvijek nešto drugo mnogo važnije, prioritetnije. Za sve, a ne samo za žene. I svi, od ministara, do sindikalnih aktivista se sturiše osmomartovski objašnjavajući kako diskriminacije žena nema, da su im sva radna prava garantovana i da ih imaju na jednakoj osnovi sa muškarcima.

Obilježava se Međunarodni dan rada u Bosni i Hercegovini standardno, isto kao i svake godine. Kupuju se ćevapi koji će, sudeći po meteorološkim izvještajima, prije zacvrčati u tavama nego na roštiljima negdje u prirodi.

Život žena je i dalje jeftin. Da jeftiniji ne može biti. Sretan vam Međunarodni dan rada drage moje. I želim vam da sve vaše neplaćene poslove naplatite što prije.

I posao. Da prestanete da ćutite.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba