Prije desetak
dana Mostar je posjetila Željka
Markić, liderica inicijative ‘U ime obitelji’ na čiju
inicijativu je u Hrvatskoj početkom decembra prošle godine proveden referendum
s ciljem ustavne zaštite zakonom već priznate definicije braka kao zajednice
muškarca i žene. Na referendum je izašlo nešto više od 37 posto registrovanih
građana i građanki, a njih 65,87 posto su glasali za, dok je 33,51 posto
glasalo protiv. Gotovo nevjerovatno izgleda podatak da je izlaznost u
inostranstvu bila stopostotna, te da ih je 82,17 posto glasalo za ustavnu
zaštitu heteroseksualnog braka.
Tema predavanja, odnosno uvodnog izlaganja Željke Markić na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru i u kripti franjevačkog samostana je bila ’Kako sam organizovala referendum za brak’. Odgledala sam snimak tribine, kao što sam i ranije pratila medijske nastupe Željke Markić, sa potpunom otvorenošću i nadom da ću dobiti jasne odgovore na pitanja koja su već odavno postavili mnogi i mnoge koji se bave zaštitom ljudskih prava, razvojem građanske svijesti i djelovanja, zaštitom naročito marginalizovanih društvenih grupa od diskriminacije, te zalaganjem za demokratske vrijednosti i procese. Zbog čega je nužno već zakonom zaštićenu definiciju braka ugrađivati u Ustav Hrvatske, te koga ugrožavaju istospolni brakovi i zbog čega? Jasnih odgovora nisam dobila, osim da tako mora biti, jer je naprosto tako. Žena i muškarac čine brak i to je to, ništa mimo, preko ili okolo nije prihvatljivo za većinsku masu. Zbog čega? Zbog djece. Istospolni parovi se ne mogu međusobno reprodukovati, i stoga ne mogu pružiti djeci ono što im treba. To mogu samo biološki roditelji, muškarac i žena zajedno, jer su idealni i savršeni.
Ove teze su se ponovile nebrojeno puta, te su studenti i studentice, građani i građanke Mostara i okolice koji su došli na predavanje i tribinu mogli čuti mnogo o, sada već ustavnoj kategoriji, idealne i jedino prihvatljive normalnosti, prirodnosti i savršenosti života savršenih muškaraca i savršenih žena u savršenim ideološki slobodnim i čistim heteronormativnim brakovima u Hrvatskoj. Svi ostali su nepoželjni i neprihvatljivi, za većinu normalnih osoba, a normalni su oni koji brak vide kao ustavno zaštićenu zajednicu života muškarca i žene, bioloških roditelja djece koju odgajaju u okviru porodice. I tu se krug zatvara. Idealni proizvod savršenog braka su porodica i djeca koja trebaju savršenu majku i savršenog oca i njih im ne može zamijeniti ništa, pa ni majke i očevi koji sami odgajaju djecu, silom prilika, spletom nezgodnih i nepoželjnih okolnosti, koja nisu tražili, ali su, eto tu, pa ćemo ih nekako preživjeti. Oni koji su se na samostalno roditeljstvo opredijelili svojom voljom svakako nisu savršeni jer su izigrali prirodni sklad braka i normative većine koja ima normalne stavove.
Ovo su osnove od kojih polazi Željka Markić, čije aktivističko, nevladino, ali i političko djelovanje ima sve manje moćnih podržavatelja u Hrvatskoj. Oni koji su joj dali vjetar u leđa podrškom u okviru referenduma o ustavno zaštićenoj kategoriji braka, joj sudeći po pisanju medija u Hrvatskoj ekspresno daju sve manje podrške, a ona se očito ne namjerava zaustaviti u misiji pročišćavanja hrvatskog društva i vrijednosti, te njihovog širenja i u regiji. No, to je drugo pitanje, čiji rasplet tek slijedi.
Meni su problematični stavovi o savršenstvu heteronormativnih brakova, savršenosti i idealnosti bioloških roditelja, koji se zastupaju i brane ignorišući svu isključivost ovog koncepta. Neću govoriti u vaše ime, i neću se služiti prljavim trikovima i formulacijama poput – mi prihvatamo, mi želimo, nama je važno. Nisu mi nužni imaginarni neprijatelji i nategnuta istraživanja da bih sebi dokazala i razumjela duboku ljudsku pogrešnost ustavne zaštite ovog koncepta. Ne znam ni kako bih ga racionalno objasnila mojoj desetogodišnjoj kćerki koja ne samo da ne ispoljava nikakve razvojne poteškoće jer živi samo sa majkom, već je izuzetno društveno omiljeno, sretno i talentovano dijete. Sigurna sam i da bi njena najbolja prijateljica koju ne odgajaju biološki roditelji bila u čudu kada bi joj neko saopštio da njeni mama i tata nisu baš idealni i savršeni ‘jer je nisu rodili’. Takođe ne mogu niti ću ikada zaboraviti izuzetnu ljudsku i profesionalnu podršku, osjetljivost i razumijevanje za moju porodicu i roditeljske potrebe od više ljudi koji se ne uklapaju u heteronormativna, isključiva i duboko diskriminativna pravila koja promoviše Željka Markić i inicijativa koju ona predvodi.
Njihova pravda i pravičnost je, za mene, licemjerna, diskriminatorna i nasilna, jer se domišljato i otvoreno služi istim sredstvima koja koriste oni koji zataškavaju patrijarhalnu prihvatljivost nasilja, te se osjećaju pozvanim da u ime prava većine određuju pravila komuniciranja, ponašanja, življenja i apsolutne sreće. Neću im dozvoliti da me zamandale u pećinske kriterije svoje savršene porodične radosti.
Sljedeća su na redu ljudska bića koja ’pate’ od slabovidosti, gojaznosti, ćelavosti, teške bolesti, pa tako dalje do beskonačnosti i nazad.
Savršenima, zaista, neće imati ko da piše.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
Tema predavanja, odnosno uvodnog izlaganja Željke Markić na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru i u kripti franjevačkog samostana je bila ’Kako sam organizovala referendum za brak’. Odgledala sam snimak tribine, kao što sam i ranije pratila medijske nastupe Željke Markić, sa potpunom otvorenošću i nadom da ću dobiti jasne odgovore na pitanja koja su već odavno postavili mnogi i mnoge koji se bave zaštitom ljudskih prava, razvojem građanske svijesti i djelovanja, zaštitom naročito marginalizovanih društvenih grupa od diskriminacije, te zalaganjem za demokratske vrijednosti i procese. Zbog čega je nužno već zakonom zaštićenu definiciju braka ugrađivati u Ustav Hrvatske, te koga ugrožavaju istospolni brakovi i zbog čega? Jasnih odgovora nisam dobila, osim da tako mora biti, jer je naprosto tako. Žena i muškarac čine brak i to je to, ništa mimo, preko ili okolo nije prihvatljivo za većinsku masu. Zbog čega? Zbog djece. Istospolni parovi se ne mogu međusobno reprodukovati, i stoga ne mogu pružiti djeci ono što im treba. To mogu samo biološki roditelji, muškarac i žena zajedno, jer su idealni i savršeni.
Ove teze su se ponovile nebrojeno puta, te su studenti i studentice, građani i građanke Mostara i okolice koji su došli na predavanje i tribinu mogli čuti mnogo o, sada već ustavnoj kategoriji, idealne i jedino prihvatljive normalnosti, prirodnosti i savršenosti života savršenih muškaraca i savršenih žena u savršenim ideološki slobodnim i čistim heteronormativnim brakovima u Hrvatskoj. Svi ostali su nepoželjni i neprihvatljivi, za većinu normalnih osoba, a normalni su oni koji brak vide kao ustavno zaštićenu zajednicu života muškarca i žene, bioloških roditelja djece koju odgajaju u okviru porodice. I tu se krug zatvara. Idealni proizvod savršenog braka su porodica i djeca koja trebaju savršenu majku i savršenog oca i njih im ne može zamijeniti ništa, pa ni majke i očevi koji sami odgajaju djecu, silom prilika, spletom nezgodnih i nepoželjnih okolnosti, koja nisu tražili, ali su, eto tu, pa ćemo ih nekako preživjeti. Oni koji su se na samostalno roditeljstvo opredijelili svojom voljom svakako nisu savršeni jer su izigrali prirodni sklad braka i normative većine koja ima normalne stavove.
Ovo su osnove od kojih polazi Željka Markić, čije aktivističko, nevladino, ali i političko djelovanje ima sve manje moćnih podržavatelja u Hrvatskoj. Oni koji su joj dali vjetar u leđa podrškom u okviru referenduma o ustavno zaštićenoj kategoriji braka, joj sudeći po pisanju medija u Hrvatskoj ekspresno daju sve manje podrške, a ona se očito ne namjerava zaustaviti u misiji pročišćavanja hrvatskog društva i vrijednosti, te njihovog širenja i u regiji. No, to je drugo pitanje, čiji rasplet tek slijedi.
Meni su problematični stavovi o savršenstvu heteronormativnih brakova, savršenosti i idealnosti bioloških roditelja, koji se zastupaju i brane ignorišući svu isključivost ovog koncepta. Neću govoriti u vaše ime, i neću se služiti prljavim trikovima i formulacijama poput – mi prihvatamo, mi želimo, nama je važno. Nisu mi nužni imaginarni neprijatelji i nategnuta istraživanja da bih sebi dokazala i razumjela duboku ljudsku pogrešnost ustavne zaštite ovog koncepta. Ne znam ni kako bih ga racionalno objasnila mojoj desetogodišnjoj kćerki koja ne samo da ne ispoljava nikakve razvojne poteškoće jer živi samo sa majkom, već je izuzetno društveno omiljeno, sretno i talentovano dijete. Sigurna sam i da bi njena najbolja prijateljica koju ne odgajaju biološki roditelji bila u čudu kada bi joj neko saopštio da njeni mama i tata nisu baš idealni i savršeni ‘jer je nisu rodili’. Takođe ne mogu niti ću ikada zaboraviti izuzetnu ljudsku i profesionalnu podršku, osjetljivost i razumijevanje za moju porodicu i roditeljske potrebe od više ljudi koji se ne uklapaju u heteronormativna, isključiva i duboko diskriminativna pravila koja promoviše Željka Markić i inicijativa koju ona predvodi.
Njihova pravda i pravičnost je, za mene, licemjerna, diskriminatorna i nasilna, jer se domišljato i otvoreno služi istim sredstvima koja koriste oni koji zataškavaju patrijarhalnu prihvatljivost nasilja, te se osjećaju pozvanim da u ime prava većine određuju pravila komuniciranja, ponašanja, življenja i apsolutne sreće. Neću im dozvoliti da me zamandale u pećinske kriterije svoje savršene porodične radosti.
Sljedeća su na redu ljudska bića koja ’pate’ od slabovidosti, gojaznosti, ćelavosti, teške bolesti, pa tako dalje do beskonačnosti i nazad.
Savršenima, zaista, neće imati ko da piše.
Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba
