Pozitivno ludilo

Međunarodna organizacija rada je prije par dana objavila Izvještaj o globalnim trendovima zapošljavanja. Prognoze nisu sjajne, i sigurna sam da ga nećete oduševljeno čitati ukoliko vam dođe u ruke, bilo slučajno ili namjerno.  Globalni trend ukazuje da su nedostatkom posla najviše pogođene mlade osobe, više žene nego muškarci. Procjene su da je u 2013. u svijetu bilo nezaposleno 74.5 miliona mladih osoba u dobi između 15 i 24 godine. Kažu da je to za gotovo milion više nego u 2012., te da su mladi gotovo trostruko više pogođeni nezaposlenošću nego odrasle osobe. Trend rasta stope nezaposlenosti mladih će se nastaviti, a do koliko će rasti i kada će se zaustaviti, to se niko ne usuđuje ni procijeniti. U regionu Centralne i Istočne Evrope, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija imaju najvišu stopu nezaposlenosti mladih, preko 50%. Najgori smo, naravno, mi. Stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini je dogurala do 63.1%, što znači da su dvije od tri mlade osobe nezaposlene.

Ovi podaci su strašni, a još je strašnije to da se ove i njima slične procjene i brojke iznova i iznova obrću, kotrljaju po statističkim biltenima, zaturaju po fajlovima, ladicama, registrima, prosipa se po njima kafa i jede činovnički burek. Kada je mjesec dobar, a šefovi raspoloženi, statističari izvrše dezinsekciju i gomila živih glava, što muških što ženskih, jednostavno nestane iz ove računice, da se više nikada ne pronađu.

Ne znam kako je biti dio ove statistike. Nikada se nisam registrovala na birou za zapošljavanje. Dok sam studirala bio je rat. Neću reći da smo ratovali, jer ja nisam. Onaj ko je rat vidio kao svoj, nastavio je ratovati i dalje, i za njega se on nikada nije ni završio. Posla i para nije bilo ni za koga. Dragocjeno mi je bilo to što mi je živa glava na ramenima, među moja četiri zida. Čitala sam, učila, odlazila na predavanja i tako ukrug. Kao hrčak u kavezu koji jurca da stigne na drugu stranu točka. Baš je tako bilo. Govorila sam i drugima i sebi da mi je to pametno. Najpametnije što u gadljivom vremenu mogu učiniti. Mislila sam – vidjećemo ko će duže potrajati – rat ili to moje trčanje. Kraj jednog i drugog se gotovo poklopio. Dan prije nego što su u Parizu trojica potpisala a šestorica svjedočila onome što se od tada pa dalje smatralo kao početak mira u Bosni i Hercegovini, izašla sam sa punim indeksom i potpuno praznom glavom na snijeg i prešla zaleđeni most na putu kući. Puna straha i gluve praznine, mjesec dana sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ruske, naše, njihove, američke, britanske, dobre, loše, ispravne…Sve. Nakon gotovo dvije godine od toga, držala sam prvu platu na rukama. To je bilo veliko za mene.Imala sam 25 godina i važno mi je bilo to da sam zaista uspjela pobjeći statističarima.

Mnogi i mnoge nisu tako prošli. Zaglavili i zaglavile su u izvještajima o humanom razvoju, socijalnoj inkluziji, marginalizovanim grupama i diskriminaciji. I njihova priča ima potpuno isti smjer kakav je imala i prije trinaest godina, kada je po prvi put u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini Nezavisni biro za humanitarna pitanja (IBHI) proveo i objavio analizu stavova i potreba mladih i izašao u javnost sa podatkom da bi njih 62% odmah i bez razmišljanja napustilo zemlju da se nikada ne osvrne i ne vrati. Sada je ova brojka znatno veća. I dalje raste.

U tom starom izvještaju iz 2000., ostala je zabilježena izjava jednog poslijeratnog emigranta koji se vratio u BiH – ‘Nema mjesta sa ljudima poput naših, i tog, našeg, pozitivnog ludila.’ 

Čini mi se da je to autentično ludilo sa ovih prostora odavno prestalo biti pozitivno i da ona živa glava na ramenima i zadovoljstvo četiri zida iz moje priče gore nikome više, pa ni meni, nisu dovoljna. Vrijeme se potrošilo, sve su priče ogoljene do koske i nema znatiželje o tome kako će se predstava završiti. Nastupilo je grozničavo traganje za bijegom, kao individualna disciplina koja se provodi u teškoj konspiraciji samo sa najbližom rodbinom i prijateljima. Najčešće se i od njih sakrije.

A kada noga kroči u taj drugi svijet koji je, po defoltu, bolji, sjajniji, bogatiji, humaniji, pravedniji, tolerantniji, čišći i sretniji nego ovaj ovdje, sve će biti drugačije. Bila sam i vidjela dvadesetpetogodišnjake sa unverzitetskom diplomom kako dane provode igrajući kompjuterske igrice i ispijajući mlako pivo. Djevojke po ‘Hooters’ barovima koje mašu bradavicama noseći ogromne krigle i samo u toaletima razmjenjuju riječi na našem jeziku.

Biće da ima bolje od ovoga. I da nas negdje tamo čeka. 

Sigurno.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Sedmorica veličanstvenih

Prije tačno mjesec dana, delegati i delegatkinje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su na osnovu prijedloga Savjeta ministara BiH imenovali sedam članova Savjeta Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Prije njih su prijedlog sastava Savjeta odobrili svojim glasovima i poslanici i poslanice u Predstavničkom domu. A prije toga, Ad hoc komisija Parlamentarne skupštine BiH je provela postupak odabira i Savjetu ministara BiH proslijedila rang listu od četrnaest kandidata za članove Savjeta RAK-a. Nema u ovome ništa sporno niti čudno, jer je to zakonom propisana procedura kada je u pitanju imenovanje članova ovog tijela koje donosi veoma važne odluke za rad elektronskih medija u Bosni i Hercegovini.

Nije sporno da procedura postojati mora, ali je sporno to što su njenim provođenjem institucije Bosne i Hercegovine i ljudi koji u njima sjede iz, njihovim političkim partijama znanih razloga, i ovaj put odlučili da ignorišu najmanje tri važeća zakona i imenuju Savjet RAK-a u kojem će sjediti, raditi, odluke donositi i naknade primati sedmorica muškaraca. Prije njihovog vakta, sastav Savjeta RAK-a BiH je bio identičan, to jest, u njemu su takođe sjedili, delali, a nesumnjivo i novce primali samo muškarci.

U međuvremenu, početkom 2010 godine, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine BiH su usvojili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunikacijama BiH. Ovaj zakon u više članova, i direktno, da direktnije ne može biti, propisuje obavezu poštovanja ravnopravne zastupljenosti polova prilikom izbora članova Savjeta. Osim njega, poslanici i poslanice usvojiše i Zakon o ravnopravnosti polova BiH, koji takođe zahtijeva poštovanje principa ravnopravne zastupljenosti oba pola u tijelima donošenja odluka. Usvojen je i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, koji zabranjuje svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili predpostavljenim osnovama prema bilo kom licu ili grupi lica, a na osnovu, između ostalog i pola.

Pored ove zakonske zavrzlame, koja vjerujem da mnogima nije ni upola zanimljiva kao meni, postoji i (nemoguća) misija RAK-a BiH, u kojoj stoji da je ona u potpunosti nezavisna u donošenju odluka, te da obavlja rad na državnom nivou i u skladu sa opštim principima legalnosti, objektivnosti, transparentnosti i nediskriminacije.

Otkako je ova smrdljiva rabota izbila u javni prostor, čekam da vidim ko će Mariji Milić, novinarki iz Banjaluke, drugoplasiranoj na rang listi za Savjet RAK-a, i ženi koja je netragom nestala iz političke kombinatorike, dakle, ko će joj objasniti da su od njenih prava jača prava sedmorice muškaraca? Šestorica kandidata koji su ‘ladno prešli preko Marije Milić su imali manje bodova na rang listi i očigledno lošije reference za mjesto člana ovog Savjeta. Sasvim je logično upitati predstavnike i predstavnice zakonodavne i izvršne vlasti na državnom nivou zašto su predlagali i usvajali ove zakone kada ih nemaju namjeru poštovati u praksi? Jesu li ovi zakoni usvojeni, eto, ‘nako? Zato što su to morali zbog nekih drugih kombinacija, pa neka se piše da pravila ima, a da ničija prava ne štite. Tuži li vas Marija Milić (nadam se da jeste, i ako nije da hoće) da li ćete biti u stanju javno objasniti onima što vam pune budžete od kojih para ćete joj isplatiti naknadu štete? Ja bih, eto, baš to voljela da znam. Bosna i Hercegovina već deset godina ima Zakon o ravnopravnosti polova i otprilike isto toliko dugo niti jedna žena nije bila imenovana za ministricu u Savjetu Ministara BiH. U Predsjedništvu BiH nema žena otkako ovo tijelo postoji.

Stoga mislim da bi bilo pošteno da se u ove i sve buduće zakone koji se tiču ravnopravnosti ugradi još jedan član. On bi se mogao lijepo kopirati u sve zakone bez ikakvih izmjena, kao što recimo zakonodavac prigodno štanca odredbu o korištenju generičkih izraza u muškom rodu koji se odnose i na žene. Da se neko slučajno ne zbuni. Taj novi generički član bi mogao recimo glasiti ovako – Za provođenje odredbi ovog zakona koje se tiču oblasti ravnopravnosti, odgovorne su isključivo žene. Odredbe ovog zakona ne obavezuju muškarce, stoga ih oni ne moraju primjenjivati, a mogu, na dobrovoljnoj osnovi, ukoliko procijene da time neće ugroziti svoje privilegije, kao i privilegije svih drugih muškaraca. Time bi zakonodavac građankama i građanima transparentno ukazao šta ovi zakoni zapravo u praksi znače i koliko obavezuju ljude koji su ih usvojili.

Pišući ove redove, pade mi na um kultni vesten ‘Sedmorica veličanstvenih’ snimljen početkom šezdesetih, sa Steve McQueenom, Charlesom Bronsonom, Yulom Brynnerom i ostalim mega zvijezdama onoga vremena. Stanovnici ugnjetavanog meksičkog sela angažuju sedmoricu revolveraša da ih spasu od tiranije, a njih sedmorica se bore kao da su sedam stotina pištoljdžija. Za lovu, naravno. Sve dok potlačeni meksički seljaci ne shvate da su, u stvari, i sami dovoljno snažni da se izbore sa nasiljem. Ostalo je legenda. I mamuzanje u zalazak sunca.

Moja topla preporuka da pogledate ‘Sedmoricu veličanstvenih’ ako već niste. Ako jeste obnovite. Sigurna sam da ćete biti zadovoljni radnjom i glumom.
Ovu drugu sedmoricu i njihove pomagače ionako nećete baš tako često viđati.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba