Žene za izvozni biznis

Savjet ministara Bosne i Hercegovine već odavno dogovara sa Vladom Katara međudržavni sporazum kojim će se definisati opšti okviri regrutovanja radne snage iz naše zemlje za potrebe Katara. Slična vijest se pojavila u odnosu na neke od zemalja Evropske Unije, kao što je Austrija, koja je iskazala potrebu da u okviru šire liste deficitarnih zanimanja (tesari, stolari, tokari, bravari, elektro inženjeri, njegovateljice i medicinske sestre, i dr.) uposli kvalifikovane radnike i radnice iz Bosne i Hercegovine, koji_e poznaju jezik. Do sada je ovu priliku iskoristilo nešto manje od 400 žena i muškaraca, što je otprilike 0.07% od broja trenutno nezaposlenih u BiH. Teško da će ova strategija rješavanja problema nezaposlenosti u nas obogatiti bilo koga osim centre moći koji kontrolišu krupni kapital i tržište rada i u nas i vanka. Kada je u pitanju Austrija, sklona sam misliti da će možda neki i neke od naših pečalbara i pečalbarki pronaći sreću pokušavajući izvrdati sistem u kojem se smjenjuju papiri, dozvole, jeftini ekspres restorani i marketi u kojima im mašu konzerve pred istekom roka trajanja, svaka po 50 euro centi komad.

To je već uhodana tradicija koja decenijama obilježava njihov svijet. U tom svijetu nema mjesta negativnim emocijama. Sve štima dok god je moguće naviti sat i dići se po mraku na bauštelu, pa se uveče oprati i uštekati dnevnicu koja sigurno kapa za unutrašnje gletovanje kuće koja se završava u domovini. Smjenjuje se radna odežda i pidžama, nedeljna opijanja i bajramske/božićne/uskršnje posjete kući, gdje na sva pitanja žene, djece, rodbine, komšija i prijatelja u vezi života u tuđini postoji samo jedan jedini mogući odgovor – Ekstra! Fantastično! Da se dušmani ne raduju. Gluho bilo.

Kad god vam se učini da je dno blizu, postoji i niže od toga.

Sve ove brižljivo njegovane, gotovo vojničke ali još uvijek podnošljive matrice neće važiti za armiju sluškinja koju najbogatija država svijeta namjerava regrutovati u Bosni i Hercegovini za poslove brige o domaćinstvu, starima i djeci. Katar, sa bruto nacionalnim prihodom od vrtoglavih 88000 dolara po glavi i ukupnim stanovništvom koje je manje od polovine BiH ima široko raspostranjenu i dokumentovanu praksu verbalnog, psihičkog, fizičkog, kao i seksualnog zlostavljanja, uskraćivanja hrane i odmora takozvanim „kućnim radnicama“ koje se regrutuju pretežno sa Filipina, iz Indonezije, Šri Lanke i Nepala. One rade za mjesečne nadnice između 200 i 250 dolara (između 300 i 370 KM), i za njih, nekim čudom, ne važi lokalni zakon o radu, tako da nemaju pristup bilo kakvim oblicima zaštite. Indija je recimo zabranila svojim državljankama rad u Kataru upravo zbog sve glasnijih kritika nedostatka zaštite i široko rasprostranjenog zlostavljanja žena u ovoj robovlasničkoj industriji.

Ne znam da li je Savjet ministara Bosne i Hercegovine već i ozvaničio sporazum sa Vladom Katara i šta je njegova sadržina.

Sudeći po pisanju medija u Kataru, to je već utvrđen pazar. Očito je da se ovo posmatra kao dobra poslovna prilika za oslobađanje od balasta potencijalno značajnog broja žena iz BiH sa liste nezaposlenih. Manje izdvajanja para iz budžeta za posebne programe koje ne samo da moraju podsticati već i osigurati posao ženama, a koje će vlasti u Bosni i Hercegovini kad tad morati realizovati. A Katar je zemlja koja kipi od prirodnih resursa koji nam mogu itekako zatrebati.

Najmanje što vlasti Bosne i Hercegovine mogu učiniti za žene ovdje koje vape za bilo kakvim poslom i razmišljaju da ovo i nije tako loša prilika jeste da ih upoznaju sa svim problemima koji postoje u Kataru u pogledu položaja kućnih radnica iz drugih zemalja. Da ne ćute o situaciji u Kataru i o tome da gotovo izvjesno neće postojati nikakva kontrola nad formalno dogovorenim uslovima koje su pogodili i stavili na papir. Jer se to već dogodilo.
Mnoge žene koje su bile i još uvijek jesu u Kataru kako bi prehranile svoje porodice su bile uskraćene za bilo kakvu pomoć i zaštitu od zemalja koje su trebale da brinu o njima. Tako bi trebalo da izgleda „konačno rješenje“ za nezaposlene žene u Bosni i Hercegovini?

Ovaj tekst se sasvim fino mogao zvati „Dotak’o sam dno života.“ Ali je važno znati da su u ovom slučaju žene samo izvozni biznis. Ništa lično.

A glavni distributer za tržište Katara je Bosna i Hercegovina.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/radiosarajevo.ba

Homofobija over and out

Zabrana diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije se prvi put pojavila u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine 2003. godine, kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH koji je, između ostalog, sadržavao odredbu o zabrani diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije. 

Ova odredba nije zaživjela u javnim politikama u oblasti ravnopravnosti polova, niti su se vladine institucije BiH u tom periodu potrudile da osmisle i provedu programe koji bi omogućili zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda lezbejki, gej, biseksualnih i transrodnih osoba (LGBT). Usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine 2009. godine, koji sadrži opštu odredbu zabrane diskriminacije i po osnovu polne orijentacije,  prekršajne sankcije za različite oblike diskriminacije, i obavezu usklađivanja svih zakona i opštih propisa u roku od godinu dana, zaštita prava LGBT osoba se preselila na drugu adresu, gdje je ostala komotno ušuškana i uspavana i danas.

Možete predpostaviti da više od tri godine nakon usvajanja ovog zakona, drugi zakoni i opšti propisi nisu usklađeni i da, naravno, nije poznato kada će se to dogoditi. Jer prava LGBT osoba, kao sve ostalo što ima veze sa diskriminacijom (a nije vezano za presudu Sejdić Finci) očito ne zaslužuje dužnu pažnju visoke politike u Bosni i Hercegovini, kako one međunarodne, tako i domaće. Naše.

Nije sve u zakonima i politikama, ali su važan alat za ići naprijed. Bez njih ne možemo govoriti o promjenama svijesti, mogućnostima da većina omogući manjini da prava koja su joj formalno garantovana i živi svakoga dana.

Dekadencija i „truli zapad“

Prije nekih petnestak godina, prvi put sam otišla u Ameriku. Šetajući ulicama Vašingtona vidjela sam više istospolnih parova, muškaraca i žena koji su bezbrižno hodali zagrljeni ili su se držali za ruke. Osim mene, niko se nije osvrnuo za njima. Ljudi su žurili na posao, trčali za djecom, svađali se, ljubili, smijali, hranili golubove, vozili bicikle, gutali hot dogove sa nogu na kraktim pauzama, leškarili na dekicama u malim parkovima, njihali se uz muziku uličnih svirača ili onu koja je dopirala sa skrivenih plejera u džepovima. Par puta sam prisustvovala spontanim mikro paradama u kojima se šarenila jaka šminka, štrasom obložene cipele sa vrtoglavim platformama, fluoroscentno perje na frizurama. Bila je tu i američka zastava. I druge zastave. Ljudi su aplaudirali, prekidali razgovore u baštama kafea kako bi mahnuli i podržali jedni druge.
 

Za mene nema druge osim ove, veoma jednostavne istine. Dekadencija, „truli zapad“, sve što je drugačije, protiv pristojnosti, protiv prirode mislite? Možda i ne mislite tako. Ne znam. Ja mislim i mislila sam da je ljudsko. Da se živi vlastiti život  i živi pravo da budeš drugačiji i drugačija. Da budeš svoj i svoja, da imaš ljubav i da je daješ. Ne samo u Americi, već i u Bosni i Hercegovini. Svuda gdje poznajem ili ne poznajem muškarce i žene koji otvoreno ili skriveno žive svoj život drugačije.

Život mora biti bolji od dnevnog straha da dobiješ šaku u oko, cipelu u rebra, nečiju pljuvačku po sred lica, da ti odbijaju prijave za posao ili daju otkaze, otvoreno ili neprimjetno nestaju iz kruga prijatelja i prijateljica. Kažu ti da je stan već iznajmljen nekom drugom, ne prihvataju pruženu ruku ili sklanjaju vlastitu djecu od tebe čim saznaju za tvoju „mračnu“ stranu. I još mnogo toga o čemu, priznajem, ne znam dovoljno.

Ono što znam je da se to ne može zvati životom i znam da neću pripadati „udobnosti“ društveno prihvatljivog heteroseksizma, homofobije, svakodnevno tolerisane mržnje. Nisam i neću da budem na strani progonitelja i progoniteljica jer mi je tako lakše. Ne želim živjeti dvostruke standarde i misliti da je problem nešto drugo, da je sve drugo mnogo važnije, jer je „naše“ i „normalno.“

Mržnja ne može biti normalna.  Ni u kom kontekstu, ni pod kojim uslovima.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/ http://www.radiosarajevo.ba

Muke po (po)roditelju

Sredinom aprila Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je usvojio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu u državnim institucijama Bosne i Hercegovine kojima je između ostalog uvedena mogućnost da oba roditelja koriste porodiljsko, odnosno roditeljsko odsustvo. Nakon 60 dana od porođaja koje neprenosivo koristi majka djeteta, roditelji mogu sporazumno dogovoriti da otac koristi ostatak odsustva. Veoma slična odredba postoji u Zakonu o radu Republike Srpske od 2007. godine, dok trenutni Zakon o radu Federacije BiH ovu mogućnost predviđa samo u izuzetnim okolnostima, koja u pravilu nastaju u slučaju smrti majke, ukoliko majka napusti dijete ili je iz opravdanih razloga spriječena da koristi pravo na porodiljsko odsustvo. Prijedlog novog Zakona o radu Federacije BiH sadrži odredbu po kojoj se roditelji mogu sporazumjeti da otac djeteta koji je zaposlen koristi roditeljsko odsustvo po isteku od 42 dana od rođenja djeteta, do kada je obavezna da ga koristi majka.

Pravo očeva da koriste roditeljsko odsustvo nakon rođenja djeteta je značajno sa aspekta ravnopravnosti polova i izjednačavanja mogućnosti i odgovornosti brige u okviru porodice. Njime se otvaraju mogućnosti da država koja se odluči ga zakonski garantuje i javnim politikama stimuliše njegovu primjenu u praksi na duži rok utiče na izmjene diskriminatorskih odnosa među ženama i muškarcima, usudim se reći, naročito u smislu smanjenja praga društvene prihvatljivosti rodno stereotipnog odgoja djece i nasilja u porodici, kao i mnogih sličnih problema.

Očevi na roditeljskom odsustvu nesumnjivo izgledaju kao društvena fantastika, u zemlji sa preko pola miliona nezaposlenih, sa neusklađenim zakonima u oblasti naknada za vrijeme porodiljskog odsustva, jasno izraženom diskriminacijom žena u oblasti zapošljavanja po osnovu „opasnosti“ rađanja djece ili nezakonitim otkazima zbog trudnoće i porođaja, te nepostojanjem servisa brige za djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta. Kada se ovome doda neprikosnovena vladavina patrijarhata koji žene percipira gotovo isključivo kroz majčinsku ulogu, jasno je da su ovakve zakonske odredbe unaprijed osuđene na propast.

To su potvrdile i izjave pojedinih državnih parlamentaraca u procesu donošenja najnovijeg zakona, koji su se izjasnili da ne očekuju da će se ova odredba primjenjivati u praksi jer predstavlja novinu. U Republici Srpskoj se od uvođenja ovog prava na njegovo korištenje odlučilo, tj. sa suprugom dogovorilo da ga koristi nešto više od trideset muškaraca. U susjednoj Hrvatskoj je manje od 0.5% očeva koristilo ovu mogućnost koja je takođe garantovana zakonom.

Sasvim je jasno da novopečeni očevi u institucijama Bosne i Hercegovine, kao ni ovi obični entitetski, neće masovno stati u redove i oduševljeno pohrliti da ostaju kod kuće sami sa malim djetetom ili više njih, i svaki dan, najmanje osam sati, mjenjaju pelene, peru, presvlače, hrane i uspavljuju bebe, mjere temperaturu i vode ih na preglede, u parkove, igraju se sa njima, guguču u duetu u telefonsku slušalicu majkama na pauzi, čiste povraćku sa poda i zidova, satima smiruju histerični plač jer su bebe gladne, jer su bebe mokre, jer bebe imaju grčeve, jer su bebe pospane, jer su gladne, jer su mokre, jer imaju grčeve, jer su pospane…I tako gotovo godinu dana. Bez uživanja u čarima Fejsbuka, kladionica, bezbižnog leškarenja na kauču, odlazaka na rekreacije utorkom i petkom, gledanja svih mogućih kvalifikacija i mečeva. Za to vrijeme, njihove kolege će svaki dan odlaziti na posao, napredovati u službi, nesmetano i redovito odlaziti na službena putovanja, stručna usavršavanja, specijalizacije, subspecijalizacije, završavati magisterije i doktorate, odlaziti na piće prije i poslije posla, u minimumu. I još mnogo toga.

U čemu je onda štos? Zašto državni aparat usvaja zakone koje ga čine pravednim, civilizovanim, a u isto vrijeme ne čini mnogo da u praksi stvori mogućnosti da se njegove odredbe i realizuju u praksi? To je više od uvrede. I boli mnoge žene.

Za promjene je nužno da temeljna pitanja ostvarivanja ravnopravne odgovornosti brige žena i muškaraca za djecu pređu iz statusa zakonske šminke u status prioritetne socijalne politike. Roditeljstvo je novina i za žene i za muškarce i osim lagodnosti patrijathalnih privilegija ne postoje nikakve prirodne, istorijske, strateške ili kakve god predispozicije za brigu za novorođenčad, niti prepreke da očevi budu odgovorni prema vlastitoj djeci na isti način kao i majke. Naprotiv, taj prvi period od rođenja je podjednako važan za oba roditelja i traži od njih da zaborave na patrijarhalno odobreno ponašanje, i budu jednako blizu svom djetetu.

Bila bih veoma sretna kada bi barem dio doprinosa koje marljivo plaćam svakog mjeseca u državnu kasu odlazio na primjenu jasnih mjera koje bi ovo omogućile.

Sada i odmah!

Objavljeno na: http://www.manjine.ba/http://www.radiosarajevo.ba