Savršena porodica

Pitanje da li postoji savršena porodica i šta je određuje nesumnjivo jeste stvar tumačenja. Vlastitu porodicu mogu tako doživljavati jer sam sa njom zadovoljna, ali vjerovatnoća je veoma mala da istu takvu perspektivu ima i druga interesna strana kojoj porodica predstavlja stub, ćeliju, kičmu ili klijenta kojeg treba registrovati, kategorisati, ozakoniti, kupiti, regrutovati i ko zna šta još. Savršenstvo porodice nosi profit, blagostanje, opstanak i napredak u svim mogućim pravcima. U Bosni i Hercegovini ima mnogo zainteresovanih kontrolora tog savršenog porodičnog imidža, svaki iz svoga kuta bacaju udicu, čekaju pogodan momenat i umotavaju u blistavu perspektvu svoj ponosni proizvod.

Da budem jasna, svaka kontrolorska varijanta, bez obzira da li se radi o državnom aparatu, religijama, etničkom grupisanju, ili mega-kompanijama koje proizvode brendove u svakodnevnoj širokoj upotrebi, teži da ima posla samo sa jednom verzijom porodice, čiji osnovni paket čine otac, majka, i dvoje djece, različitog pola. Poželjno je da, u perspektivi, osnovni paket ima jasnu viziju i opredijeljenost da će se nesebično truditi da postane ultra super kombinacija, time što će se broj djece progresivno multiplicirati, poželjno u korist muškaraca, a na opštu radost kontrolora. Osim toga, kako bi ovi kontrolori bili zadovoljni porodicom, potrebno je da ista ništa ne potražuje, već da je materijalno i društveno u potpunosti samoodrživa, i da su svi njeni članovi i članice zdravi. Otac obavezno zaposlen sa zaradom koja je dovoljna za sve, majka može ali i nije nužno da bude zaposlena, jer se neko mora starati da servisi porodičnog savršenstva funkcionišu bez napora. Vjerujem da su ovakve porodice u stvarnom životu veoma rijetke, ali su kontrolorima osobito mile.

U oduševljenom navijanju za što veći broj porodica koje se uklapaju u ove kriterije, kontrolori rijetko promišljaju o onima koji se nalaze van tog punog kruga, a to je danas većina populacije Bosne i Hercegovine. Mislim na one mnogočlane porodice u okviru kojih su oba roditelja bez posla i koje bez osnovnih uslova za život opstaju na povremenom nadničenju, klin čorbi sa par kašika riže, i dobroj volji ljudi koji donesu djeci po čokoladu, nove cipele i sveske za školu. Mislim i na one porodice sa malo članova, koje se iz bilo kog razloga ne mogu ili ne žele uvećati. Mislim na porodice u kojima očevi u tijelu nose rupe od metaka, u glavi rovove, a majke ćute jer ih niko ništa i ne pita. Mislim na porodice koje žive u kontinuiranom strahu, stresu i osjećaju bespomoćnosti jer im se uselila opaka bolest koja se liječiti ne može, ili je liječenje toliko skupo da ga ne mogu platiti. Mislim i na porodice koje nisu podobne jer žive na pogrešnom mjestu, ili žive na pravom mjestu ali u pogrešno vrijeme. Mislim i na porodice koje čine dvije žene ili dva muškarca koji se ne mogu javno voljeti jer gotovo ni za koga ne postoje.
Kao ni moja porodica, oni nisu za prikazivanje, jer nisu kontrolorima po mjeri.

 

Nekako mi je ova savršenost najočitija u reklamama poznatih brendova, naročito ako se radi o proizvodima za djecu. Danas naletih na novu reklamu jedne dječije kreme sa kojeg mi se smiješi osnovni paket savršene porodice uz poruku „Moja porodica nije cijela, ako u kući fali *** dječja krema. Voli je mama, koristi je tata, ali najviše se nađe u ručicama mene i brata.“ 

U njoj nema ni mrve mene i moga dvočlanog društvenog stuba i neće nas nikada ni biti. Ne uklapamo se u bajku, ovako necjelovite i društveno falične. Nema tu ni one djece koja se raduju slučajnim čokoladama i novim cipelama. Nikoga što gore nabrojah. A nas je mnogo. I kupujemo da živimo. Kad imamo i možemo, ali ćemo kupiti.

Džaba im. Mi smo mikro savršene i savršeni milion puta.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

Kad šaka radi, sve ostalo (ne) ćuti. Treći dio.

Djeca su žrtve nasilja u Bosni i Hercegovini.  Bez ikakve sumnje. To nije nikakva tajna, jer nasilje je sve manje privatno, sakriveno i „navodno.“ Vjerujem da ovo ne govori o tome da je u našoj zemlji nasilje nad djecom u porastu, već ukazuje na činjenicu da postaje dio javnog prostora.

Sve su intenzivnije i sve više gole javne pojedinosti slučajeva u kojima su djevojčice i dječaci objekat agresije. Dobro je da javnost zna za nasilje kojem su izložena djeca, iako ozbiljno zamjeram medijskim lovcima na senzacije, a naročito onima koji uporno tragaju za pojedinostima koje ukazuju na identitet žrtava. Zamjeram im na nedovoljnom trudu da nauče osnove o nasilju, da bi mogli govoriti o njegovim strahotama, bez rizika da će izgledati kao otvoren poziv onima koji nasilje prihvataju kao životni stil, a ne zločin što ono u suštini i jeste. Njihova nemarnost ili direktna namjera da budu prvi koji će objaviti identitet osoba iz bliskog okruženja žrtve, samoj žrtvi ozbiljno umanjuje šanse da (se) zaboravi ono što je preživjela. Kada je identitet žrtve jednom javan, on se ne može poništiti i zaboraviti. A nasilje će se na žalost ponoviti. Jer situacija je očito van kontrole.

Djevojčice i dječaci u BiH su svakodnevno izloženi različitim oblicima nasilja i zlostavljanja u porodici, seksualnom nasilju počinjenom od strane bliskih srodnika i osoba iz bližeg životnog okruženja, kao i vršnjačkom nasilju. Vjerovatno i mnogim drugim gadostima, ali ovo se zvanično i nezvanično računa kao najčešće. Svi koji se bave nasiljem nad djecom će potvrditi da ono traži stroge zakone koji se bezuslovno primjenjuju, veoma osviještene profesionalce i profesionalke u oblasti obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, pravosuđa, policije i medija, efikasnu saradnju među njima, jasne i budžetskim parama podržane javne politike i standarde postupanja, koji će na najmanju moguću mjeru svesti mogućnost da se nasilje desi. Ukoliko se desi, učiniće sve što je nužno da svako dijete dobije pravovremenu, senzibilisanu i kontinuiranu podršku, sve dok za njom ima potrebu, odnosno dok se u potpunosti ne oporavi. Naša zemlja nema ove uslove. Ne znam kada će ih imati. To je pitanje za zvaničnike i zvaničnice i odgovornost koju nose njihove javne funkcije.

Kao direktna reakcija na ubistvo sedamnestogodišnje djevojčice iz Pala, u prošlu srijedu je na TV BN emitovana politička emisija „Stav i kontrastav“ na temu maloljetničke delikvencije. Emisija je mogla biti sasvim dobar prostor za poruke javnosti da institucije sistema nasilje ne smiju i neće tolerisati. Ali nije. U emisiji su učestvovali načelnik opštine Pale, načelnik službe kriminalističke policije Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i psiholog-pedagog Centra za socijalni rad Bijeljina. Emisija je sasvim fino mogla biti i na nekoj drugoj televiziji, sa ljudima istog ili sličnog profila, čuli biste isto. Policajac i načelnik opštine su sjedili u studiju i mirno ćutali kada je u ključnom momentu voditeljica emisije u krešendu kritikovala zakone koji joj, valjda, ne mogu zabraniti da vlastitom(!) djetetu lupa šamarčine. Ćutali su i kada psiholog-pedagog reče da su se djeca dobro informisala o nekim tamo svojim pravima i konvencijama pa prijete roditeljima i prijavljuju. Za mene to njihovo ćutanje ne znači ništa drugo nego – stanje je redovno. Započni sa šamaranjem. Po potrebi gazi i nogama.

Nisu za sve krivi ljudi na funkcijama.

Iza zatvorenih vrata, djevojčice i dječaci rastu i odrastaju u kulturi nasilja i ćutanja koja forsira šaku kao odgovor na sva moguća i nemoguća pitanja. Smjenjuju se epizode lijepih događaja i pesničenje, a djeca koja su svakodnevno izložena nasilju ne znaju da im život i ne mora biti takav. Roditelji su bili ili još uvijek jesu nečiji objekti.  Život im, kao odraslim osobama, daje privilegiju da postavljaju pravila i u njemu se ne snalaze baš dobro bez da primaju i zadaju udarce. Jedno od pravila jeste da primaju od jačih i vraćaju slabijima, to je logičan razvoj kukavičluka. I udaraju, iako tvrde da to ne čine. Zlostavljaju na mnoge načine, iako kažu da to nije istina. Te iste djevojčice i dječaci će kada i ako dobiju priliku da odrastu biti na jednoj ili drugoj strani. Ili na obadvije.

Komšije osluškuju iza tankih zidova i misle kako ih se svo to tuđe smeće i ljudska prljavština apsolutno ne tiču.  Sutradan će se suočiti sa tupim pogledom u vlastitom domu i pitaće se kada se sve skupa to nasilje meni dogodilo. Možda će se prvi puta izvinuti, a poslije toga će šaka kliziti kao mlijeko i bez puno razmišljanja.

Morbidna je ovakva svakodnevica i mora joj doći kraj. Ja sam majka devetogodišnje djevojčice i svaki dan je učim odgovornosti prema sebi i drugima. Učim je da se smije i bude radosna.

I ona mene uči to isto.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba