21.2.13.

Izvinite…Nebitne ste!?

Semir Efendić, načelnik opštine Novi Grad Sarajevo je nedavno javno iskazao neslaganje sa uspostavljanjem neformalnog kluba zastupnica u Parlamentu Federacije BiH. U svojoj reakciji nije negirao samo potrebu političkog organizovanja žena u entitetskom parlamentu, već uopšte potrebu društvenog djelovanja žena u Bosni i Hercegovini kroz ženske organizacije u okviru kojih se, kako kaže „ženama ispira mozak do te mjere da nisu više sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva.“ Njegov stav je vodio reakciji ženskih nevladinih organizacija u BiH, ali i parlamentarki, pa je tako Ismeta Dervoz, zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH zatražila njegovo javno izvinjenje.

Da se razumijemo, Semir Efendić nije jedini političar u BiH sa ovakvim stavom. Mnoge njegove kolege, kako iz njegove partije, tako i iz ostalih, parlamentarnih, neparlamentarnih, popularnih i onih malo manje, bez obzira na bilo koju drugu osnovu grupisanja, sigurna sam misle isto. Godinama se isti stavovi u vidu anedgota provlače kroz institucije i kafanske prijateljske egzibicijske susrete političara na svim nivoima. Pričaju se i prepričavaju, komentarišu kao vic. Ovih anegdota je bilo i u BiH Parlamentu tokom rasprava o usvajanju Zakona o ravnopravnosti polova BiH, kada su neki od zastupnika izražavali zabrinutost za muški rod.

Bilo ih je i kad je 2009 godine predsjednik Komisije za ljudska prava u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH tvrdio da je žena zaslužila šamar, kao i kada su 2006 godine imenovane (čak!) dvije ministarke u Vladi Republike Srpske, te su poslanici Narodne skupštine o tome govorili kao o ustupku ženama.

U njihovoj osnovi se nazire strah od kataklizme izazvane vladavinom žena koja će upropastiti Bosnu i Hercegovinu. Žene koje se društveno organizuju zaista jesu realna prijetnja patrijarhatu i njegovim osnovnim postulatima po kojima društveno svjesna i aktivna žena nije korisna muškarcima. Čim pređe preko praga, obrazuje se i vidi života oko sebe, postavlja pitanja, traži učešće, zahtijeva, naprosto nekako previše zna. Žena počne da misli na sebe i kada se pritom udružuje sa drugim ženama nastaje raspad, tog, muškarcima normalnog društvenog sistema u kojem uživaju sve privilegije. 

Godinama, ovako ispranog mozga radom u organizacijama civilnog društva i obrazovanjem po bijelom svijetu koji je i Semira obrazovao, čekam na normalni društveni sistem. Čekam da ti politički iskusni i ispravni muškarci, koji tvrde da žensko i muško nije važno, odnosno da žene nisu važne, riješe probleme. Čekate ih i vi, ispranog ili neispranog mozga, bez razlike.

Čekala sam više od godinu dana da se formira Savjet ministara BiH nakon opštih izbora 2010 godine, čekam da šestorica reformišu Ustav BiH, čekam konstitutivnost za sve žene i muškarce, čekam socijalnu i zdravstvenu zaštitu na način kako to u zakonima piše. Čekam da nasilje nad ženama i djecom ne bude dio tog našeg normalnog svijeta, da se desi to nešto novo i bolje, nešto od čega smo udaljeni sve više. Mnogo toga čekam.

U zemlji u kojoj je sve duboko podijeljeno i u kojoj je etničko i nacionalno organizovanje važnije od toga da li ćete imati šta jesti, imati posao, biti zdravi i obrazovani, govoriti o nebitnosti organizovanja žena je u najmanju ruku licemjerno.

Zbog toga mi više nije dovoljno izvinjenje Semira Efendića i drugih političara koji ga javno ili tajno podržavaju. Važno mi je da djelom pokažu da je ovo zemlja u kojoj su žene sastavni dio stanovništva sa jednakim pravima i mogućnostima, i to ne samo deklarativno, na riječima, već postupcima, akcijama, u budžetima, i programima koji će stvarno unaprijediti živote žena u Bosni i Hercegovini. Na mjestima gdje je moć se dokazuje koliko je nekome stalo do stvarnih promjena, a ne putem kurtoaznih izvinjenja koja danas izgledaju kao izlizane cipele. Možda su nekom i drage, ali im je rok trajanja veoma kratak.

Moj isprani mozak više ne prima strateške i akcione planove, revizije, izmjene i dopune, rebalanse, reprograme…i slične dokumente. Meni, a vjerujem i mnogima od vas, to ne znači ništa. Hoću da vidim kraj tom (savršenom) mehanizmu koji funkcioniše bez polovine populacije ove zemlje, koji se godinama hrani neplaćenim radom žena u domaćinstvu, otkazima trudnicama i porodiljama, zaostalim isplatama porodiljskih naknada, i nasiljem u porodici koje prolazi nekažnjeno jer je sistemu tako komotno.

Bitne ste. I tiče vas se. Adio.

Objavljeno na: http://www.manjine.ba

7.2.13.

(Logično) Prostituisanje za ljudska prava



Odjeknula je širom Bosne i Hercegovine inicijativa za legalizovanje prostitucije pokrenuta od strane košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ iz Banja Luke. Uprava kluba, zabrinuta za seksualni život sportista sa invaliditetom, smatra da oni imaju pravo da, kao i sve ostale osobe, imaju pristup seksu i zadovoljenju svojih potreba. Kako kažu, drugog načina nema, osim da se prava na seksualni život ove populacije traže na ulici, prikupljanjem potpisa za promjene koje će prostituciju a samim tim i ostvarivanje ovog prava invalida staviti sa ove strane zakona. Važeći propisi prepoznaju prostituisanje kao prekršaj protiv javnog reda i mira. U nekim kantonima u Federaciji BiH, kao što su sarajevski, unsko sanski i zapadnohercegovački, korištenje usluga prostitucije je takođe prekršaj. Osim toga, kažnjivo je iznajmljivanje i ustupanje prostorija za vršenje prostitucije, dok je navođenje odn. prisiljavanje na prostituciju krivično djelo.

Za mene u ovoj inicijativi nema ništa novo i inovativno u odnosu na predhodne, osim možda činjenice ko ju je pokrenuo. Sve ostalo je već mnogo puta sažvakano i ispljunuto u javni prostor kao poruka ženama (muškarci kao davaoci usluga se ne pominju) da su ništa drugo nego roba koju se može kupiti i prodati, i da se na ovoj robi može sasvim fino zaraditi.

Logika koja ovom slučaju daje novi momenat jeste da se legalizovanje prostitucije nastoji prikazati kao human gest, kako bi se osigurala šira društvena podrška. Jer, u pitanju je ostvarivanje ljudskih prava muškaraca u okviru grupacije koja se nalazi među ponajviše društveno marginalizovanim kategorijama. Svako ko je protiv ostvarivanja prava invalida može, dakle, slobodno biti osuđen(a) na javni prezir. Uokvirivanje problema na ovaj način marginalizuje sve negativne posljedice prostitucije i čini je logičnom, nužnom, pa čak i poželjnom. Time je put do 3000 potpisa koliko je minimalno potrebno da bi se promijenio neki od zakona mnogo manje trnovit.

Da bi se dodatno učvrstio stav javnosti, najnoviji pokretači inicijative tvrde da će se legalizovanjem prostitucije donijeti ogromna korist državi, jer će prostitutke i oni koji organizuju prostituciju (da li?) plaćati poreze i doprinose i time, logično, spasiti zemlju od privrednog kolapsa. Osim toga, ova nova privredno uslužna grana će nas odvesti direktno u moderne evropske i svjetske tokove, što bi, opet logično, trebalo da nam bude svima želja. Naročito ženama, prostitutkama, koje će biti osigurane i sigurne budućnosti. Kao i ostale zaposlene žene u Bosni i Hercegovini.

Nepobitni argumenti nove inicijative vješto izbjegavaju poglede u blisku prošlost. Samo desetak godina unazad, Bosna i Hercegovina je vladala svjetskim i evropskim mapama trgovine ženama. Na zidovima nizova ubrzano izgrađenih višespratnica duž Arizone, oko Doboja, Prijedora i drugdje još uvijek proviruju na brzinu prekrečeni nazivi noćnih klubova, uz obavezne ženske butke oko šipke. Nije to mnogo daleko od amsterdamskih i hamburških mesnica pod crvenim fenjerima u kojima sjede žene svih rasa i nacija, a ponajmanje holandske i njemačke. O njihovoj slobodnoj volji da se bave prostitucijom, okolnostima koje su ih dovele do toga, pristupu zdravstvenoj, socijalnoj i pravnoj zaštiti, nasilju kojem su kontinuirano izložene nije popularno govoriti jer je to loše za biznis.
Savremene zapadnoevropske zemlje na koje se po ovom pitanju želimo ugledati su požurile da legalizuju prostituciju, uz prvobitni osnovni cilj da obuzdaju kriminalne mreže trgovine ženama i osiguraju sigurno okruženje za žene koje su uključene u prostituciju. Ove države nerado izlaze u javnost sa negativnim posljedicama unosne industrije. Važno je da su usluge legalne, žensko meso je jeftino, lako i stalno dostupno. Lova se obrće. Logično.

Ja jesam za pravo invalida na normalan život dostojan svakog čovjeka. Nisam za omogućavanje legalne trgovine ženama u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje, i još manje da država gradi javne budžete na porezima prikupljenim na ovaj način. Ne mislim da je u redu graditi i ostvarivati ljudska prava jednih na ozbiljnom kršenju ljudskih prava drugih i da je to put kojim se problem nemogućnosti ostvarivanja prava na seksualni život muškaraca sa invaliditetom treba rješavati.

Za početak, mislim da pažnja treba biti usmjerena na društvenu destigmatizaciju invalidnosti muškaraca i žena, njihovih seksualnih potreba i mogućnosti ostvarivanja ovih potreba kroz ravnopravni pristup društvu.

Ne putem zakonom omogućenog i podstaknutog seksualnog iskorištavanja žena. 


Objavljeno na: http://manjine.ba