Gotovo da
ne poznajem ženu da u nekom periodu svog života nije bila izložena seksualnom nasilju.
Bliske prijateljice, poznanice iz privatnog i profesionalnog života, obične
žene, naučnice, domaćice, aktivistkinje, svih nacija, rasa, religija,
političkih opredjeljenja. Različitih tjelesnih konstitucija, boja kose, boja
očiju, glasa. Zgodne i nezgodne.
Uz kafu,
na ulici, u stanu, autobusu, autu razgovaramo o različitim stvarima i one kažu.
Tad pogled prestane da bude veseo i oči sjajne, govori ogoljeni strah, stid i
muka. Neka od ovih isustava su strašna, zaustavljaju mozak i jedu pamćenje,
potisnuta su toliko duboko da se nikada ne probude, ali su ipak tu. Neka
iskustva nisu toliko strašna. Ali sva imaju nešto zajedničko. Neželjena su,
nametnuta, krvava, i progone. Moje prijateljice o tome ne govore javno. Nikada.
Većina ih nikada nije posjetila psihologa, niti su preduzele nešto da se riješe
potištenosti, ružnih snova, osjećaja da su prljave. One ne žele govoriti o tome
nepoznatim ljudima koji osuđuju i ne žele da razumiju.
Niti
jedna od mojih prijateljica i poznanica nikada nije bila na naslovnoj stranici
novina. Ali bile su druge žene koje lično ne poznajem. Njihova priča je udarala
u čelo čitalaca, kroz njihove uslikane oči su gledale i moje oči. Vijesti
govore o lovini i žrtvi. Komadu seksa koji je iskorišten i odbačen. U njima progonitelji
i krvnici nemaju lice, mozak i oči. Oni su nepoznati ili dobro zaštićeni inicijalima.
Zaštićeni su svojim rodnim identitetom koji se ne dovodi u pitanje i u koji se
ne sumnja. Njihov seks je prirodan, nužan, opravdan, moćan. Tako se multipliciraju,
prenose iz teksta svuda, ulaze u čitateljice i čitaoce koji komentarišu,
većinom osuđuju, žale, pozivaju na linč
i sumnjaju. Mnoge žene i muškarci ćute, jer misle da ih se to ne tiče.
Vjerujem
da je seksualno nasilje kroz ovaj kontekst postalo prirodna, normalna i opšte
prihvatljiva stvar. Ne tražeći pobunu, polako i sigurno postalo je dio
kulturološkog obrasca na koji većina muškaraca i žena kolektivno sliježe
ramenima. Nasilje opravdavamo ekonomskom krizom, alkoholizmom, postraumatskim
stresnim sindromom, neobrazovanošću, primitivizmom, sumnjivim i neprimjerenim
životnim stilom, tinejdžerskom pobunom, odsustvom pravih vrijednosti. O njemu ne
govorimo u školama i djeca o njemu ne treba da uče, iako su izloženi seksualno
nasilnim porukama, modelima, kao i seksualnom nasilju svakodnevno i od
najranije životne dobi. Kada se rješimo ovih problema, seksualno nasilje će,
samo od sebe, nestati. Ovakvo posmatranje vodi negiranju da seksualno nasilje uopšte
i postoji, barem ne u masovnom obliku. Njegovo prihvatanje takođe vodi u negativno
obilježavanje žena i muškaraca koji mu se suprostavljaju, kao nepoželjnih
izuzetaka.
Možda je
najgora posljedica ovog kulturološkog obrasca to što ženama, kao komadu
seksa, ne dozvoljavamo iskorak iz
nasilja, već ih držimo u svijetu u kojem seksualno nasilje moraju prihvatati
kao svoju životnu realnost, pa čak i željeti. Time ne dajemo mnogo prostora za
drugu opciju, već im sugerišemo da je normalno to što su objektivizirane.
Slobode u tom smislu ne postoje, jer svaka „pogreška“ žene predstavlja povod a
ujedno i razlog što su izložene nasilju.
Kako se
boriti protiv toga da nam seksualno nasilje bude sastavni dio kulture?
Za
početak prihvatanjem njegovog postojanja i njegovom destigmatizacijom u javnom
prostoru. Ono ima i mora imati alternativu, i mora imati ime i prezime. Kao što
svaka žena koja postane njegov objekat ima svoj identitet, ličnost, slobodu i
pravo na život slobodan od nasilja, tako i svaki muškarac mora imati
odgovornost prema moći koju mu društvo daje kroz favorizovanje njegove rodne
uloge u privatnom i javnom životu. Ove karakteristike ne nastaju same od sebe,
već prestavljaju naučeno ponašanje koje muškarci i žene usvajaju tokom
različitih perioda svog života.
Seksualno
nasilje ima rodno lice i ono traži da reagujemo i da ga spriječimo. Ne time što
ćemo čekati da nam se desi, i da ga počinimo, i ne tražeći opravdanje tamo gdje
ga nema.
Objavljeno na:
http://www.manjine.ba
