Konstitutivnost patrijarhata je realnost Bosne i Hercegovine

Kada su 2009 godine Dervo Sejdić i Jakob Finci podnijeli tužbu protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava zbog nemogućnosti da se kandiduju i budu izabrani u Predsjedništvo BiH – većina liberalno i građanski orijentisanih intelektualaca, kao i diplomata koji čine tzv. međunarodnu zajednicu u BiH su se javno izjasnili da je državni Ustav diskriminirajući dokument koji je potrebno pod hitno mijenjati.  Stvarnost je da Bosna i Hercegovina od vremena početka proteklog rata nezvanično, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i usvajanja Ustava i zvanično funkcioniše po principu apsolutne vladavine trojnog nacionalno-patrijarhalnog lobija Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji čvrsto drže bedeme  svih nivoa vlasti i upravljanja. U Bosni i Hercegovini sve počinje i sve se završava sa njihovom konstitutivnošću. Ljudi koji su bliski ovom pravilu su odabrani, te su njihova ljudska prava stoga posebne kategorije.

Ljudska prava onih drugih, kao što su nacionalne manjine i žene, koje ni po kojoj logici ne mogu biti posmatrane kao populacijska manjina, nisu konstitutivna i stoga ne mogu ni zahtijevati niti ostvarivati u praksi. Za nacionalne manjine situacija je jasna, jer su trenutno važećim Ustavom onemogućeni da se uopšte i kandiduju za funkcije u najvišem organu državne vlasti.

Žene, međutim, nisu zvanično otpisane, ali su pravilima patrijarhata zabetonirane u privatnu sferu života i isključene iz vladajuće nacionalne i političke kombinatorike. Ne pomaže ni činjenica da posjeduju podoban nacionalni identitet koji je ovjeren roditeljskim porijeklom i rodnim listom u matičnim službama. Crno na bijelo.  Patrijarhat dakle određuje činjenicu da im nije dostupno članstvo u Predsjedništvu BiH, te da mogu dogurati do zamjenice odn. pomoćnice ministra u Savjetu ministara BiH i obavljati suštinski važne poslove kako bi muškarci ministri i članovi Predsjedništva mogli usvojiti odluke. Žene se mogu kandidovati za zakonodavne organe vlasti na državnom nivou, ali je jasno da patrijarhat određuje da je njihova uloga da budu lijepe u skupštinskim foteljama dok njihove stranačke kolege pokazuju blistavu političku mudrost, ozbiljnost i iskustvo. Za žene u organima upravljanja postoji plafon u koji neprestano udaraju. Ukoliko govore ono što misle i ukoliko to nije na liniji partijske politike, nađe se već stranački kolega ili parlamentarac iz neke druge, „neprijateljske“ stranke da joj pokaže gdje joj je mjesto. Kad je patrijarhat u pitanju, to je potpuno svejedno, jer svaki parlamentarac muškarac je dužan da pokaže parlamentarki ženi gdje joj je mjesto.  

Patrijarhat je suštinski model upravljanja zemljom i njega lideri političkih stranaka koji odlučuju o promjenama Ustava, ali i aktivisti civilnog društva koji čine napore da ga učine humanijim i manje diskriminatornim zanemaruju kao nebitnu stvar koja, u suštini, ne predstavlja politički ozbiljnu prijetnju.  

Vjerujem da je važno da se svi oni zapitaju da li jedna država može opstati ukoliko neracionalno koristi svoje ljudske resurse u upravljanju i razvoju? Da li je moguće postići sve ove garantovano održive, efikasne i brze planove ekonomskog oporavka i napretka o kojima slušamo u mjesecu predizbone kampanje time što će žene, kao realna većina stanovništva BiH, biti gurnute u privatnu sferu i onemogućene da učestvuju u tom procesu? Kako ih bez žena uopšte misle ostvariti? Ja bih rekla da je to nemoguće.

Čini mi se da će politički lideri lakše promijeniti Ustav BiH i pristati da odstupe od nacionalnog trojstva, nego što će odustati od konstitutivnosti patrijarhata. On je realnost Bosne i Hercegovine, bila ona trojno nacionalna, multi-etnička, ili pak građanski uređena država. Političari i elita civilnog društva u BiH mu se mogu podsmijevati i gurati ga ženama da se sa njim nose kao teškim balastom. On je slabost sistema koji sam sebe dovodi do apsurda i koji će sam sebe urušiti.

Dosta je. 

Objavljeno na: http://www.manjine.ba 

Bira se politička ljepota, ej, narode!

Krenuh jutros na posao i svratih na trafiku da kupim cigarete. Dok sam uzimala kusur, pogledom skeniram naslove u novinama i u Press-u ugledah sljedeće – Biramo mis izbora 2012! Naslovnica, u crnom okviru, žutim. Narod da šalje SMS poruke i glasa za pripadnice ljepšeg pola koje se nalaze na listama za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini 2012. Meni se ukaza svjetlost i shvatih da sve ono što sam do sada mislila o izbornom procesu u našoj državi, u stvari, čini jedan veliki cirkus. Ako sam ikada sumnjala u to, eto, sad imam konačnu potvrdu. Žene na listama političkih stranaka su samo zabava za narod, one su tu da uljepšavaju izborno sivilo.

One nisu tu da bi vi, poštovani građani i građanke glasali za njih. Nisu se kandidovale da učestvuju u upravljanju vašim lokalnim zajednicama, odlučuju o prioritetima, o tome da li treba asfaltirati nove puteve, otvarati škole, bolnice i vrtiće, riješiti problem mega nezaposlenosti i druga pitanja od vašeg životnog značaja. One su tu, da bi vi poslali SMS, ekonomski popravili Press i usput osvojili ručak pod šatorom gdje će njihove stranačke kolege, koje se bave onom pravom politikom vama lijepo i pametno objasniti šta treba da učinite da bi oni dobili moć da upravljaju vašim životom. I vašim parama.

Budući da sam sigurna da niti jedna medijska kuća u BiH neće doći na ideju da organizuje sličan izbor ljepote za kandidate muškarce na lokalnim izborima, biću slobodna da vam dam svoju top listu političke ljepote, za Banja Luku. Jer to je grad u kome živim. I tiče me se.

Ovaj put samo o kandidatima za gradonačelnika:  

Pejić Milutin – čast gospodinu, no malo je prestar za mene, ima manjak kose i višak podočnjaka, a i ne sviđa mi se njegov stil oblačenja. Jeste socijaldemokrata po opredjeljenju, što mi je, kao ideja blisko, ali hej, nije bitna politika, već stil i ljepota. On bi mogao biti malo moderniji za moj ukus, i razmisliti o novoj frizuri. Danas postoje moderne metode presađivanja kose. Čuda čine!

Gavranović Slobodan – opet čast na godinama, daleko od mene. Stil za generaciju moje mame, vjerovatno bi žene njenih godina bile oduševljene da sa njim popiju kafu. Socijaldemokratske ideje su potpuno nebitna stvar, jer će glasati isključivo na osnovu njegovog osmjeha, bogatog životnog iskustva, boje kravate i brčišta. Savjeti oko kose važe i za njega.

Čavić Dragan – moram priznati uredan, odjela konzervativno sportska elegancija, kravate ok, kosa još sva na mjestu, doduše malo prorijeđena, ali neću baš toliko zakerati. Mora malo poraditi na faceliftingu i podočnjacima ako želi više glasova.

Prelić Aco – neka se ne naljuti gospodin, ali ne mogoh mu sliku naći da vidim kako izgleda, pa ne mogu prosuditi.

Stevandić Nenad – blizak mi godinama, stil klasično političarski...odjela, kravate ok, može proći, no moraće na ozbiljnu djetu da bi bio poželjan glasačicama. A vrijeme ističe....Mogao bi biti i malo viši, no ovo su već lične preference, kako ko voli. Ja ne volim.

U ovom mjesecu cirkuskih šatri, političkog bještavila i apsurdne ljepote, pažljivo gledajte oko sebe. Slušati ne morate, jer to nije ono što se traži za vaš bolji život. Bira se politička ljepota, ej, narode!

A vi birate. 

Objavljeno na: http://www.frontal.ba