I mi smo (ne)čija djeca?

Danas smo mojih troje kolega sa posla i ja bili sumnjivi. Priznajem, nismo došli na posao na vrijeme.

U 9:00 smo otišli pred zgradu Gradske uprave Banja Luka. Najavljena je sjednica Skupštine Grada, i skupa sa drugim građanima i građankama Banja Luke smo stali preko puta masivnih smeđih vrata, okrenuli leđa Sabornom hramu Hrista Spasitelja. Kolegica je podjelila pištaljke i duvali smo koliko nam pluća dozvoljavaju. Svi. Odbornici i odbornice su, lagano, u pratnji nekolicine uniformisanih policajaca, jezdili prema vratima. Neki ležerno obučeni, neki sa kravatama. Većina nas nije ni pogledala, rijetki su se osmjehnuli. Više sebi u brk(ove) nego nama. Prozori zatvoreni. Sunce prži.

Već trideset dana traju protesti i šetnje zbog unuštavanja Picinog parka u Banja Luci. Trideset dana se građani i građanke Banja Luke okupljaju i šetaju. Žele saznati istinu, prije svega, pod kakvim okolnostima je ovaj park privatizovan i prodat banjalučkom biznismenu Mili Radišiću, koji planira da nas sve usreći izgradnjom još jedne betonske velelepne stambeno – poslovno -hotelske konstrukcije. Šetnje za Picin park su odavno prevazišle problem urbicida u centru grada. Pokazale su da ljudi ovog grada nisu letargični i da ne žele šarene laže. Da žele odgovore.

U 9:40, moje kolege i ja pođosmo prema kafiću Vienna, koji se nalazi u neposrednoj blizini Gradske uprave. Prolaz između Dunav Osiguranja i prodavnice patika. Skrenuli smo u Gospodsku ulicu. Pištaljka mi još uvijek u ustima. Duvam. Najjače što mogu. Sjedosmo u kafanu nas četvoro. Tri žene i jedan muškarac. Pištaljke na stolu. Kroz prolaz, prema nama, pojaviše se dva uniformisana policajca sa motorolama. Priđoše našem stolu. Jedan nam reče da nas nije htio, tamo, pred Gradskom upravom legitimisati, ali da to namjerava sada. Potegnusmo lične karte, sve četvoro sa osmjesima na licima. Kolegica poče da se buni i reče im da bi oni trebali da su na našoj strani. Sa narodom. Policajac koji je uzeo lične karte je zbunjeno gleda, kaže da ga vrijeđa njen stav. Reče da su i oni nečija djeca. Kolega uporno ponavlja pitanje zbog čega nas legitimišu. Pitam i ja. Druga kolegica ponavlja...divno, hoćete li nas sada privesti?...a zašto nećete...baš bi bilo super. Konobar prima narudžbe..nes kafa, kratka sa mlijekom, kapućino iz aparata, čaše vode, dodatno mlijeko...a zašto nas legitimišete. Tišina. Dečko, donesti još jednu kiselu...zašto nas legitimišete...Motorola ubrzano radi, provjerava kolegu. Imamo situaciju.

Konačno policajac koji je držao naše lične karte i dodavao ih kolegi koji je zapisivao podatke izusti da smo sumnjivi. Kolega provjeren, nema ništa. Odjezdiše kroz prolaz. Mi, kao sumnjiva lica, nastavišmo piti četiri različite kafe. Totalno sumnjivo, složio bi se Bata Stojković.

Kafa popijena. Orao je, definitivno, pao. 

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba