Kako se brendira patrijarhat u nas

Ekonomski stručnjaci kažu da je brend moćna stvar. Proizvod koji nije brendiran ne postoji i ne može se prodati, a ni kupiti. Pored ekonomske potrebe da se proizvod što bolje predstavi onima koji će ga kupovati i koristiti, te dalje promovisati u cilju što bolje eksploatacije, „u nas“ postoji nepisano pravilo da se brendiraju identiteti, odnosi među ljudima, društveni status i politike. Ovaj brend je mnogo važniji, jer od njega zavisi kako i koliko će vas percipirati okruženje u kojem živite.  

Patrijarhat u nas je brend za koji vam ne treba rodovnik koji potvrđuje ko su vam preci. Dovoljno je da naučite i počnete bezuslovno slijediti pravila igre koja vas vodi u neslućene privilegije. Ne morate čak ni biti religiozni, iako se to posmatra kao dodatna vrijednost. Dok god prihvatate i živite po pravilima koja patrijarhat od vas traži, možete se smatrati brendiranim muškarcem i ženom. Pravila brendiranja patrijarhata u nas važe za oba pola. Svaki brend voli svoje roditelje. A i svoju djecu.

Prvi postulat patrijarhata u nas je da je muškarac jedan. I prije nego što se rodi on se mora obožavati, jer je on okosnica svega. Oko njega se sve vrti, njemu se sve vraća i za njega ne postoje granice. Sve dok ostaje u granicama svoga pola i roda, on će zadržati brend. Ukoliko odluči da ih promjeni, on prestaje da postoji, isto kao i žena. Čim se ovakvi muškarci i žene uoče, patrijarhat ih škartira kao loše jedinke koje nisu spremne niti podobne za reprodukciju, pa shodno tome ne doprinose kvaliteti brenda. Njihovo postojanje u okviru porodice, kao osnovne ćelije brenda, je apsolutno nepoželjno, i shodno tome se mora dobro kriti od konkurencije. Ukoliko ih je pak, korištenjem svih raspoloživih mjera, nemoguće učiniti podobnim, nužno ih je odstraniti iz osnovne ćelije, jer se time dokazuje pripadnost i vjernost brendu.

Svaka žena zna da je roditi muškarca velika čast. Dok ga ne rodi, ne može se brendirati kao žena. Ako ga ne rodi kao prvo djete, mora nastaviti rađati sve dok ga ne rodi, inače gubi brend. Ako ga rodi kao prvo djete, svaki naredni muškarac kojeg rodi znači stepenicu više na rang listi brendiranih žena. Žena koja rađa samo muškarce dobija etiketu posebne vrijednosti brenda kojom dokazuje uspješnost. Što se patrijahata tiče, njoj više ništa ne treba, jer je ona kompletna. Rodila je mnogo, jednih, prvih i najvažnijih. A to je njena primarna svrha i uloga.

Ukoliko je prvi postulat zadovoljen, možete preći na sljedeći korak – muškarac je vlasnik i ne postoje drugi vlasnici osim njega. Ovo je zlatno pravilo brenda i bez njega se on teško može održati, naročito ako jedan muškarac dozvoli ženi da posjeduje imovinu, svoju vlastitu ušteđevinu ili da nezavisno od njegove kontrole troši zaradu. Sva imovina koja postoji, nezavisno da li su je stekli muškarac ili žena, mora biti raspoređena među muškarcima, najbolje u okviru iste ćelije brenda. U nedostatku muškaraca u porodici, usljed gubitka brenda od strane žene, imovina se prenosi na zeta, u nadi da će kćerka prekinuti lošu sreću majke i uspjeti da se kvalifikuje za etiketu posebne vrijednosti. Ukoliko se to desi, primarni muškarac može odahnuti jer će imati drugu priliku da zasluži visoki rang na patrijarhalnoj ljestvici. Zakoni o nasljeđivanju su potpuno nevažni, jer svaka žena zna da ekonomska nezavisnost od muškarca nepoželjna za uspjeh u brendiranju.

Shodno tome, nepotrebna i nepoželjna je bilo kakva aktivnost žene usmjerena na stvaranje mogućnosti za sticanje imovine, kao što su obrazovanje i plaćeni posao van kuće,  jer dovodi do smanjenja kvaliteta osnovne ćelije brenda i umanjuje njene šanse da dobije etiketu posebne vrijednosti.

Što se patrijarhata u nas tiče, možete se slobodno zaustaviti na ova dva postulata i živjeti mirno bez opasnosti da ćete izgubiti osnovni paket.

Ukoliko se želite isticati, morate postati posebno zaslužni pripadnici brenda, time što ćete koristiti svoje političke pozicije da biste osnovne postulate patrijarhata ugradili i održali u okviru zakona i javnih politika i time ojačali njegovu konkurentnost na tržištu. Za posebno napredne se preporučuje Sluškinjina priča od Margaret Atvud, kao dodatna stimulirajuća literatura, pred spavanje.  

Nemojte zaboraviti da dobar brend zahtjeva efikasan i stimulirajući slogan, nešto poput „Stvarno ravnopravno!“

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba

(Ne)Vidljive

Revolucionarna ideja o odlaganju lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini zbog štednje u teškim godinama bi me, kao građanku ove zemlje, trebala obradovati. Ali me ne raduje. Ukoliko se to zaista i dogodi, meni, kao i mnogim ženama to neće donjeti nikakve promjene.

Odlaganje izbora će voditi produžetku diskriminativne politike i prakse da se važeći zakoni koji nalažu osiguranje ravnopravne zastupljenosti žena u muškaraca u političkom odlučivanju krše uz prećutnu podršku većine političkih stranaka. O ovom problemu govore samo rijetki poslanici u parlamentima, i to isključivo oni iz opozicije, kada ništa drugo ne mogu primjedbovati vladajućoj strukturi.  Ova praksa predstavlja kontinuirani šamar ženama koje, po svim važećim statistikama, čine više od polovine stanovništva Bosne i Hercegovine. Ovaj šamar boli, i nameće suštinska pitanja.

Do kada će žene u političkim strankama pristajati na kompromise, ćutati i dozvoljavati da o svim bitnim pitanjima u zemlji odlučuju muškarci? Da li će se glasači i glasačice kada (i ako) u oktobru ove godine izađu na biračka mjesta uvidjeti da od izbora do izbora svoj glas daju muškarcima koji su provodili i provode politike koje onemogućavaju bilo kakav politički dogovor o bitnim pitanjima, kao što je reforma Ustava BiH? Da li će zanemariti činjenicu da je političkim liderima, muškarcima, trebalo godinu dana da formiraju Savjet ministara BiH, da su doveli do kolapsa privredu, da dozvoljavaju da stopa nezaposlenosti svake godine raste,  da su svojim politikama omogućili da većina stanovništva živi ispod granice siromaštva i da se, realno, ne mogu dogovoriti niti o jednom pitanju bez posredovanja stranih diplomata?

Da li je zaista opravdano za sve ove probleme pozivati na odgovornost malobrojne žene u vlasti u BiH koje gotovo da nemaju nikakve političke moći?

Jasno je da brojke nisu niti mogu biti mjerilo, i da je kvalitet presudan ukoliko se radi o bilo kakvom ozbiljnom poslu, a to bi politika jedne zemlje svakako trebala biti. To je, uostalom, već otrcani argument koji se reciklira kako bi se obezvrijedilo suštinsko, zakonsko i prirodno pravo žena da učestvuju u političkom odlučivanju. Činjenica jeste da se žene u političkom odlučivanju suptilno ili otvoreno sklanjaju sa pozicija čim im prođe mandat. I da nemaju apsolutno nikakve šanse da pokažu da imaju kvalitete i da budu prepoznatljive. Dovoljno je da pogledate strukturu Vlade Republike Srpske i to ne samo sadašnju, jer je po tom pitanju istorijska, već sve predhodne od rata do danas. Da li je iti jedna žena koja je bila imenovana kao ministarka, dobila drugi mandat? Koliko je ministara u sadašnjoj i predhodnim Vladama Republike Srpske imalo drugu šansu i da li je ta, njihova druga šansa, dovela do napretka u resorima u kojima su na ključnim pozicijama? Na kojim se pozicijama nalaze bivše ministarke Republike Srpske? Gdje su one uopšte?

Kvalitet koji se ističe kao apsolutni preduslov za učešće u političkom odlučivanju kada su u pitanju žene je  izgovor da se (prividno) rodno neutralna politika nametne kao prihvatljivo rješenje.  Lideri parlamentarnih stranaka, naročito ključne trojke će se redovno nasmijati na svaki upit o tome zašto nema žena u vlasti i u horu ponoviti da nije bitno da li je političar(ka) muško ili žensko, sve dok je narodu dobro.

Da li je vama dobro?

Vjerujem da će se početkom oktobra ove godine ipak dogoditi izbori. I da ćete, kao i ja, toga dana obaviti ono što se obaviti mora.  Popiti kafu i u najboljoj odeždi krenuti na biralište. Sjetiti se redova blještavih lister odjela, strogih lica koja značajno gledaju u papire, telefoniraju, čačkaju nos, spavaju.

Sjetiti se kako se smiju, nonšalantno zavaljeni u udobnim foteljama. Smiju se i ćute kada je vama loše, a njima je dobro.

I glasati. 

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba

Samo Ti (Ne) Ćuti Sestro (Draga) ...

Statistike kažu da veliki broj žena u Bosni i Hercegovini nema posao. Taj podatak je javan i svima dostupan. Niko ne kaže da je drugačije, ali eto, kriza je. Svima.

One druge statistike, o tome koliko je žena koje imaju posao izloženo seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu, ne postoje. U Sarajevu je, u okviru obilježavanja sedmice ravnopravnosti polova, predstavljeno pilot istraživanje „Seksualno uznemiravanje u privatnom sektoru u Bosni i Hercegovini“ koje je nastalo uz podršku Agencije za ravnopravnost polova BiH i UNDP/UNFPA. Tokom predstavljanja istraživanja, javnosti je predstavljena činjenica da je jako malo privatnih firmi pristalo da učestvuje u projektu na ovu temu.

Slučajevi seksualnog uznemiravanja u Bosni i Hercegovini, sa aspekta iskustava žene koja je doživjela da bude seksualni objekat na poslu su nevidljivi. Jer su loša reklama za firmu. I njena lična sramota.

O tome javna priča nikome ne treba, jer su svi na dobitku...

Muškarac u akciji: Normalno je da muškarac na radnom mjestu pogleda žensko. Šta ONA ima da se buni!? To je uredila priroda, tu se ništa mjenjati ne može...čemu drama...Kako da je bolan ne gledam kad je ko' bomba. Kako?! Provocira svaki dan. Zovem je na piće, a ona se nećka, kao nešto se snebiva, kao neće, čuj NEĆE?! Jučer sam je u hodniku pred firmom slučajno zagrlio oko struka. Ruka sama poletjela dole...ona skočila ko’ oparena. Jutros, eto, sretoh je u liftu. Lijepo opisah šta smo sve noćas u mojoj glavi radili...nas dvoje... ona krenu da pritišće spratove kao sumanuta. Jedva nas odglaviše. Kao nije joj lijepo. Koja žena ne voli pažnju?! Svaka voli. I svaka sama to traži. Nema razlike, mlađa, starija...sve su žene iste. Kad se rode, nauče da vrte pozadinom i prikupljaju ponude. Pa ko više ponudi, taj se omrsi. Eto, ja fino i kulturno nudim pažnju, želim da joj bude lijepo...samo to, zar je to loše? Znam ja da bi ona više voljela da joj šef ponudi to isto. Od njega joj sigurno ne bi smetalo. Njemu bi sigurno dala 'odma, moja ponuda nije konkurentna. Ja ću njoj pokazati šta je pravo muško. Pravo muško nikad ne odustaje!

Poslodavac: Sestro draga....sa tobom samo problemi! Jesam li ti fino dao posao bez obzira što si mlada i što ćeš mi, sto posto, u ekspresnom roku natovariti još gore probleme. Zatrudnićeš i otići na bolovanje, jedno djete, drugo djete...pa ospice, pa temperatura, pa djete povraćalo, dobilo proljev, pa upis u školu, sve tako unedogled. Ko će sve to da plaća, sva ta bolovanja, doprinose i dembelisanje?! Ne znaš?! Ja! Sve to preko mojih leđa. Znaš li ti koliko mene košta svaka žena koju zaposlim...e maco moja. Šta ti, draga, smeta što te, kolega, pogledao? Pa neću mu oko izbiti...treba da  budeš sretna i da ti imponuje. Nije te silovao ako te zagrlio, šta tu loše ima...nemoj da pretjeruješ. Znaš kakvi smo mi muški, nemoj bolan pravit' probleme, ja ću lako drugu naći da radi. Misliš da neću...druge samo čekaju, i neće im smetati to što su kolege fine prema njima. 

Kome ćeš i šta prijaviti...dušice moja, kakve ti dokaze imaš za to što pričaš? Šta ti pada na pamet, da mi inspekciju navučeš na vrat. Neću ja problema u mojoj firmi, bolje je lijepo da ti, odmah sada, dam tvoju radničku knjižicu, pa da se oprostimo...na lijep način i kulturno, kao civilizovani ljudi. Ipak nećeš ići u inspekciju i sindikat?...Pametno, znao sam ja da si ti pametna žena. Čim sam te vidio. Maco...budi sretna da imaš posao u ovakvom vremenu, vidiš da je svijet gladan. Svaki dan red pred kontejnerima. Pritrpi se sestro...nama dobro, tebi dobro.

Muž: Ova moja se totalno sumnjivo ponaša. Pa ne može svaki dan kući s posla dolaziti otečena lica, kao boli je glava, vječito nervozna...počela piti tablete za smirenje. Znam ja da tu nisu čista posla, garant je nešto skrivila čim je ovako...svaki dan. Ima ljubavnika. Šta drugo ženi može pasti na pamet nego to. Nemam šta da je pitam, znam ja kako to ide...jedno piće, drugo piće, pa proslava u firmi, pa prekovremeni rad, odrađivanje za kolegicu koja je na bolovanju...Sve su to priče za papke! Ja nisam papak, pokazaću JA njoj da JA znam šta ONA radi. Dok je vrijeme. Nema tu puno priče...

Žene koje su objekat ovog imaginarnog igrokaza su svuda oko nas. I njihova stvarnost je ovakva. Vjerovatno i gora. One ćute jer misle da su krive za uznemiravanje i nasilje koje trpe, ćute jer se boje da će ostati bez dragocjenog radnog mjesta. Žene u BiH nemaju podršku da se bore protiv sistema koji prihvata homo balkanikus komunikaciju kao sastavni dio života.  

One ne žele da im je „lijepo“ dok ih kolega na poslu uznemirava, poslodavac ucjenjuje, muž zlostavlja... žele posao i okruženje slobodno od nasilja.  Da nasilje bude kažnjeno, zakoni realizovani u praksi, da imaju pristup efikasnoj zaštiti i da politici „o tome se ne govori“ dođe kraj.

I ja to želim. 

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba

(Nije) Sramota (je) biti žena

Odavno sam prestala sam gledati političke emisije na televiziji. Obično se oči u oči gledaju i slušaju samo muškarci, pitanja i argumenti se recikliraju unedogled, kao u sapunicama. Ko je koga zeznuo, ko je koliko novca pokrao, ko je sa kim u političkoj ljubavi a ko nije... nigdje pozitivnih razmišljanja da makar malo razbiju duboki glib u koji svi skupa tonemo. Žena ni za lijeka, osim rijetkih voditeljica koje se uglavnom smješkaju lošim dečkima koji su dovoljni sami sebi. I zadovoljni sobom.  

Amplituda emitovana na Alternativnoj televiziji uoči 8. marta, Međunarodnog dana žena je najavljena temama, zašto nema žena u politici, položaj žena i da li bi situacija bila drugačija da svijetom vladaju žene.  Pa, rekoh sebi, da pogledam. Možda će sutra započeti dugoočekivana revolucija, da budem spremna. Gošće opoziciona političarka, profesorica filologije, novinarka, i glumica. Interesantno. Voditelj Vedran Škoro, sa gardom..ljepši i nježniji pol, gospođice, dame, studio večeras zrači ljepotom...ajde dobro...stereotipno jeste, ali da čujemo šta će one reći, ne gledam emisiju zbog njega.  Da čujem šta žene imaju da kažu. 

Krenu priča oko rodno osjetljivog jezika. Voditelj baca kosku, zbunjeno šalje pitanje kako da ih oslovljava. U muškom ili ženskom rodu. Filološkinja kaže..otprilike...sve su to nama Srbima Hrvati namjestili pod krinkom nekakve rodne ravnopravnosti...meni iznad glave odmah upitnik. Da ne kažem rogovi, nije prirodno. Rekoše i ostale gošće šta imaju. Sve redom, osim novinarke, popljuvaše potrebu rodnog identiteta u jeziku. Biti žena u jeziku nije prirodno, jer patrijarhat ima moć i određuje pravila, vrijeme matrijarhata je prošlo. Na koncu..nije bitno kako će vas oslovljavati jer ionako žene imaju mogućnost da budu šta god žele. Danas nema prepreka za žene, uspješne su u javnom sektoru, one su direktori, političari, profesori, doktori, glumci...Škoro pomaže, nabroja pet, šest žena koje vode javne institucije i preduzeća...zastade i reče ima ih još desetine...Rekoh sama sebi oduševljeno...čovječe, HEJ ŽENO ...gdje nam je kraj! Nama je dobro!

Onda filološkinja izjavi da je Roza Luksemburg bila osrednja, marksologijom izmanipulisana nesretnica, pa političarka odgovorno ustvrdi da žene nikada neće biti biti većina u vlasti.. Jeste, istina je. Žene mogu mrziti same sebe. Posebno kad im se da prilika da to učine na televiziji. Mogu 'ladno izreći gomilu predrasuda, seksizama, uvreda. 

Gledajući pljuvačinu, zapitala sam se da li ovo gledaju druge, „obične“ žene, koje vjerovatno neće nikada sjesti pod reflektore i imati ovakvu priliku. Šta bi one rekle drugim ženama? Možda među njima ima neka koja je upravo dobila redovne batine od patera familijasa, stavila djecu na spavanje i upalila televizor da pogleda neku seriju, i naletila na Amplitudu, Škoru i ove žene koje joj rekoše da žene danas imaju sve mogućnosti da budu šta god žele..i da..usput...ništa ne vrijede, jer je to prirodno. Scenario u njenoj glavi otprilike izgleda ovako ...uh kuku meni, šta je zaboga ovo?! Kad je njima, ovako na televiziji, toliko loše zato što su žene, šta da kažem ja!? Šta da očekujem sutra kada izađem na ulicu? Da li da i ja pljunem samu sebe i prvu osobu koja mi čestita moj praznik!? 

Nije sramota biti žena. Sramota je živjeti zatvorenog uma, po dogmama, i prihvatati ih kao apsolutne istine. Sramota je mjeriti svijet isključivo prema sopstvenim aršinima, i i stidjeti se svog vlastitog rodnog identiteta. Sramota je prihvatati i opravdavati diskriminirajuća društvena pravila po kojima živiš. Sramota je dobiti priliku da kažeš da žene danas žive loše, da su obespravljene, nevidljive, izložene nasilju, obezvlašćene...ali da su u isto vrijeme sposobne, obrazovane, otvorene za promjene... i to ne reći. Sramota je ne vjerovati u u sebe i druge žene, i ne boriti se da svijet u kome živimo bude bolji. 

Nisam spremna za revoluciju koja nas čeka, ali se spremam. Pa nekome ruže i ljepši pol...a nekome većina u vlasti. 

Ćeraćemo se još.

 Objavljeno na: http://www.frontal.ba